PUTOPIS: Budimpešta – mađarska ljepotica s pravom se naziva kraljicom Dunava, a grad je to prepun užitaka i bogate povijesti

Mislim da sam o Mađarskoj oduvijek znala dosta toga, ali sve nekako… Izdaleka. Pomalo ironično, budući da sam odrasla niti sad vremena vožnje od njene granice – u Koprivnici. S roditeljima bih jednom mjesečno odlazila preko granice u shopping. Tisuće i tisuće forinti zapravo su mi značile jeftiniji špeceraj ili solidne tenisice i traperice za školu. U gimnaziji sam bila na vikend ekskurziji tijekom koje nam je stariji gospodin u ulozi vodiča pokušao objasniti strahote koje su ju zadesile tijekom Drugog svjetskog rata, no najviše pamtim kako smo Parlament vidjeli samo iz autobusa i kako me to silno naljutilo. I kako sam se s tog izleta opet vratila s parom traperica. Mjesečni izleti preko granice stvar su prošlosti, ali forinte su ostale službena valuta, čiji tečaj omogućuje dobar provod po pristupačnim cijenama. Nadalje, kad god se u nekoj od Facebook grupa za putnike raspravljalo o europskim gradovima koje valja posjetiti, Budimpešta je uvijek dospijevala na vrh popisa. I tako sam zaključila da bi bila prava šteta ne vidjeti ju još jednom, odraslim očima. Ionako je do nje samo par sati vožnje od Zagreba.

DVA GRADA I JEDNA RIJEKA

Put, naravno, nije trajao par sati. Nakon dva zastoja po otprilike sat vremena, vlakom smo se dokotrljali u Budimpeštu. Bilo je već kasno navečer i, dok smo tražili taksi, na um mi je palo da sam trebala ponijeti zimsku jaknu i rukavice. Iako je bio tek listopad, vjetar s Dunava štipao je za nos i ruke.

• 

Hotel koji smo odabrali nalazio se na peštanskoj strani. Naime, iako je to danas jedan fantastičan grad, u ranije doba na istočnoj strani Dunava nalazila se Pešta, a na zapadnoj Budim. Iz pročitanoga, peštanska se strana činila življom, s termama, barovima, restoranima i mnoštvom ulica za istražiti. Naša se odluka u konačnici pokazala dobrom i stoga preporučujem tu stranu, naročito ako vas zanima noćni život.

LJEPOTE PETOG DISTRIKTA POD OLOVNIM NEBOM

Idućeg dana, odmorni i naspavani, otputili smo se u hladno peštansko jutro. Iako smo imali okvirni plan stvari koje želimo vidjeti, nismo si željeli zadati neki pretjerani tempo. Sve što sam htjela u ta četiri dana, bilo je osjetiti povijest grada i upijati njenu arhitekturu. I zaista! Svega par koraka po Petom Distriktu i zaboravila sam na hladnoću i tmurno vrijeme. 

• 

Peti Distrikt smatra se središtem grada i njegove vas ulice vode do raznih divota. Prošli smo Budapest Eye i zaključili da, premda vjerojatno nudi lijepe prizore i vidike, nećemo na vožnju jer ćemo ionako detaljno obići taj dio grada. Kroz ulice načičkane osvijetljenim prozorima restorana, preko otvorenih trgova s ugodnim caffeima, koji vas mame u svoju toplinu, došli smo do Bazilike sv. Stjepana. Sa svojim tornjevima i kupolom koja služi i kao vidikovac, vrijedna je pažnje te ne čudi što je jedan od simbola grada. Nazvana po prvom mađarskom kralju, ujedno je jedna od dviju najviših građevina Budimpešte. Druga je naravno, glasoviti Parlament.

• 

Nakon što smo se nakratko utoplili u Costa kafiću, šetamo u smjeru Dunava. Nemoguće je promašiti ga te smo uskoro nagrađeni pogledom na brodove i, u daljini, veličanstveni Budimski dvorac ili, kraće, Budim. Iako je dan siv, prizor je veličanstven i ne mogu se oteti dojmu kako izgleda mnogo veće i elegantnije nego što sam očekivala.

SPOMENICI UZ RIJEKU KOJI BUDE SVU SILU EMOCIJA

Dok tako stojimo uz rijeku i gledamo u Budim, odmah je ispred nas je Széchenyi Chain Bridge, vrlo nalik Londonskom Tower Bridgeu. Sve što moramo je prijeći na drugu stranu. No, iako me spomenici davnog doba zovu da ih istražim, prije svega želim vidjeti one manje poznate, iz ne tako davne i ne tako slavne povijesti.

• 

Hodamo uz šetnicu Dunavom, a pored nas prolaze veseli žuti tramvaji. Umirem od želje da B-u ispričam sve što znam o Maloj Princezi. Ali ne smijem. Prvo ga želim pitati što misli, prikazuje li spomenik dječaka ili djevojčicu. Dječaka, odgovara on. Naravno. Mnogi pogrešno misle da je riječ o dječaku, no zapravo je riječ o djevojčici. Jedan od simpatičnijih spomenika koje sam ikada vidjela inspiriran je stvarnom djevojčicom, koja se voljela igrati princeze te je često nosila papirnatu krunu i plašt od bilo čega što joj je došlo pod ruku. Evike je, naime, bila prvorođena kćer Lászla Martona, autora ove skulpture nastale 70-ih godina prošlog stoljeća.

• 

Tako razgaljeni, vraćamo se u smjeru iz kojeg smo došli i koračamo u smjeru Parlamenta. No, naša destinacija su Cipele na obali Dunava, za koji znam da će pobuditi sasvim drugačije emocije. Posvećene su žrtvama Mađarske fašističke milicije, nastradalima tijekom Drugog svjetskog rata. Žrtve, koje su mahom bile Židovi, dovedene su na rub rijeke te im je bilo naređeno da skinu cipele. Potom su strijeljani, a njihova su tijela padala u rijeku i bivala odnesena vodom. Dok gledam tih 60 pari cipela, koje je obilježilo vrijeme, prašina i tužna sjećanja, zamjećujem svijeće koje su ljudi palili i požalim što i ja nisam ponijela jednu. Kad ugledam dječje cipelice, zastane mi knedla u grlu. Ni dan danas ne znam jesam li zaboravila fotografirati to mjesto ili mi se jednostavno nije činilo primjerenim.

SKRIVANJE OD KIŠE U TERMALNIM KUPELJIMA

Sljedeće je jutro opet vjetrovito i miriše na kišu. Potpuno nemotivirana nositi se s javnim prijevozom, naručim nam taxi do Szécheny termi. Termalne kupelji još su jedno od obilježja grada i neizostavni dio itinerara mnogih turista. Najpoznatije su upravo Szécheny terme, što ne čudi s obzirom na to su zaista ogromne te nude mnoštvo kupelji, sauna i bazena. Vanjski su bazeni, naravno, najpopularniji jer pružaju pogled na neobaroknu zgradu te su okruženi impozantnim statuama. Fotografije iz spomenutih bazena nebrojeno sam puta vidjela na Instagramu i jedva sam čekala i sama okinuti koju fotku. No, prije toga, na drugoj strani iste zgrade – Beer spa.

• 

Iako se ne smatram pivopijom, jednostavno sam se morala osvježiti u blagodati kupke u pivu. Dok polako ulazim u našu prostoriju gdje nam daju krigle i govore da je točeno pivo neograničeno, hihoćem kao dijete. Pa još nije ni podne! Uzimam u ruke drvenu kuhaču i miješam sastojke kao da mi život ovisi o tome. No kad sam zaronila u toplu vodu, ispunjenu hmeljom i sladom, sasvim sam se primirila. Pod zelenkastim svjetlom sobe, na toplom, gotovo sam zaspala, a kad sam iz simpatične drvene bačve izronila 45 minuta kasnije, koža mi je bila mekana i svilenkasta.

Kad smo se nekoliko trenutaka kasnije našli na stepenicama ispred vanjskih bazena, pljuštala je ledena kiša. I, premda je B dao sve od sebe da me uvjeri da će biti zabavno okupati se u vrućoj vodi i da neću ni osjetiti hladnoću, morala sam odbiti jer sam se bojala da će mi se leće smočiti i da ću preostalo vrijeme provesti slijepa. Iako je toliko padalo da se nisam usudila ni napraviti koju fotku, beer spa je učinio svoje i uopće se nisam uzrujala nego sam se zaputila prema unutarnjim bazenima. Prije toga bacila sam posljednji pogled na arhitekturu oko bazena i zaključila kako je zaista veličanstvena, baš kao na fotografijama.

NEUSPJELA WALKING TURA KOJA JE ZAVRŠILA GULAŠEM

„Zovem se Lara. Kao Lara Croft!“ – glasno izvikuje sitna djevojka s kosom skupljenom u rep. Simpatična je i energična. Upravo onakav vodič kakve volim. Ali naša je grupa za walking turu ogromna i pomalo sam skeptična. Ubrzo zatim nalazimo se ispred neke bazilike koja nije ona sv. Stjepana i stvarno se trudim čuti što Lara priča. Propuštam veći dio njene kratke povijesne lekcije, no nastojim ostati optimistična jer je naša sljedeća postaja Budimski dvorac i baš se veselim.

• 

No, u trenutku kada mostom krećemo na budimsku stranu, kiša toliko pljušti da kišobran nema nikakvu svrhu. Ne čujem ni B-a, iako je odmah uz mene. Ali zato bih se mogla zakleti da u tenisicama imam toliko vode da čujem šljapkanje. Ljubitelj povijesti i entuzijastični turist u meni predaju se i odjednom govorim: „Čuj, ajmo mi ipak na gulaš.“

Nakon toplog gulaša u Petom distriktu, s mesom koje je bilo tako mekano da mi nož nije bio ni potreban, probali smo i palinku. Riječ je o mađarskoj voćnoj rakiji koja me svojom jakošću brzo ugrijala. Kiša prestaje i zaključujemo da je vrijeme da konačno posjetimo dvorac.

• 

Kad smo prešli na budimsku stranu, pažnju mi je prvo oteo Parlament, koji je ostao iza nas na peštanskoj strani. Iako smo njega ostavili za kraj, bilo je nemoguće ne zastati na tren. Ljubiteljica sam gotike i B me doslovce morao pogurati u smjeru dvorca. A Budimski dvorac… Smješten na platou povrh povijesne četvrti, stražari nad gradom, a njegove kupole, stepenice i koridori mame vas da ih istražite. Sedam tornjeva Ribarske tvrđave simbolizira sedam plemena koja su stvorila Mađarsku te su zaslužni za najbolje od prekrasnih pogleda. Kao pravi turisti, spustili smo se žičarom i zaputili prema hotelu. Putem smo ipak zastali u shopping centru jer sam zaključila da će naša mađarska pustolovina biti puno ugodnija opremim li se rukavicama i većim šalom.

ŠAROLIK NOĆNI ŽIVOT I NAJLJEPŠI CAFFE NA SVIJETU

Noćni život Budimpešte na odličnom je glasu. U jednom od caffea, dok sam se davila u Doboš torti (jeste li znali da doboš znači bubanj?), dvije su mi Britanke ispričale kako su se odlično zabavile u nekom klubu čije sam ime zaboravila. Ja sam im, pak, preporučila poznate ruin barove koje smo posjetili večer ranije. Riječ je o barovima otvorenima doslovce na ruševinama nekadašnjeg židovskog geta. Naravno, sušta su suprotnost novim i hip klubovima, jer dekor čini što god je ostalo od prijašnjih zgrada i stanovnika. Ipak, priča koju pričaju, tragedija koja je danas osvijetljena lampicama i oslikana grafitima, čini ih mjestom koje naprosto morate obići.

• 

Stara duša poput mene ipak je najviše uživala u posjeti najljepšem caffeu na svijetu, New York Caffeu. Tu sam tvrdnju uočila na Internetu i znala sam da ju moram provjeriti. Moja prijateljica Monika, rođena i odrasla u Budimpešti, izgrlila me i izljubila na ulazu. Pretpostavljam da smo imale sreće jer smo čekale svega desetak minuta da nas smjeste, iako nismo imale rezervaciju. No, usprkos silnoj ljubavi prema Moni, bilo mi je teško usredotočiti se na nju jer… Najljepši caffe na svijetu to uistinu i jest.

Prošle smo kroz lukove od mramora i svodove oslikane freskama, a potom sjele na stolice presvučene crvenim baršunom. Kristalni lusteri bljeskali su okupani svjetlom, a u jednom od balkona vješti je pijanist prebirao po tipkama. Bila sam u čudu i posve opijena tim mjestom, koje je više ličilo na plesnu dvoranu nekog dvorca nego na mjesto gdje ljudi piju kavu. Mi smo započele s finom i kremastom vrućom čokoladom, a potom prešle na tortu. Nisam se mogla odvojiti od tog mjesta pa smo na kraju svaka popile i po čašu vina.

PARLAMENT OKUPAN SUNCEM

Posljednjeg nam je dana konačno zasjalo sunce. Dok sam žvakala ne znam koji po redu langoš, hodali smo prema Parlamentu. Ugledala sam ga na kraju prazne i duge ulice, a njegova prepoznatljiva smeđa kupola i krovovi stajali su ponosito u kontrastu s modrim nebom. Kakva divota!

• 

Obilazili smo ga sprijeda i sa strane i na kraju zaključili da nećemo ulaziti. Iako se može ući u kratki vođeni obilazak, htjeli smo uživati u suncu i jednom od najljepših zgrada parlamenta na svijetu – izvana. Tek ću kasnije pročitati na Internetu da je za njegovu ljepotu zaslužan i bihacit, kamen iz mjesta pokraj Bihaća i da je gradnja trajala 70 godina. S obzirom na veličinu i detalje, nije me to nimalo iznenadilo. Ostatak dana proveli smo šećući već viđenim ulicama, a lijepo nas je vrijeme ponovo odvelo i na budimsku stranu.

Četiri dana provedena na dunavskoj ljepotici bila su ispunjena dobrom hranom i prekrasnim vidicima. Nakon svega što je prošla, Budimpešta danas zrači posebnim sjajem i opreznom snagom. No, moram priznati, čak i da nije bilo kiše, četiri dana ipak bi bila premalo da ju se upozna onako kako zaslužuje.