Bio sam antitalent, bio sam glup, bio sam tukac. A onda mi je jedan trenutak potpuno promijenio život. Tako, na pomalo neočekivan način, svoju priču započinje slikar Vicko Buktenica. Našli smo ga u njegovom ateljeu, koloritnom carstvu skrivenom u uskim, kamenim uličicama Grohota na Šolti. Osebujan umjetnik, kao što oni najveći već obično i jesu, dočekao nas je u prostoru ispunjenom svojim slikama, u pravoj oazi boja i umjetnosti. Na njemu je majica umrljana bojama, a one pripremljene na paleti na stolu suše se i kao da nestrpljivo čekaju da razgovor završi. Pa da ponovo postanu oruđe u rukama koje ih pretvaraju u magična djela…
SLIKE VICKA I EUGENA BUKTENICE ZAŠTITNI SU ZNAK ŠOLTE
Vicko Buktenica je, bez sumnje, jedan od zaštitnih simbola Šolte. Krenete li kušati vina u nekoj od vinarija – eno njegovog pejzaža na zidu. Sjednete blagovati u restoran – gleda vas iz kuta njegova šarena apstrakcija. Imate li tu sreću da vas u svom domu ugosti otočanin, nareže pršuta i otvori butelju, i tu je velika šansa da ćete guštati s jednim okom na nekom od njegovih prepoznatljivih djela.
Na ulicama Grohota sigurno vam neće promaknuti šarena, oslikana VW Buba s njegovim potpisom. Šolta bez Buktenice danas je nezamisliva, ali krenemo li malo dalje u prošlost, shvatit ćemo i da Buktenice nema bez Šolte.
DO TRIDESETIH NIKAD NIJE DRŽAO KIST U RUCI, A IZ LIKOVNOG JE IMAO JEDINICU
Njegova životna priča jednako je fascinantna kao i djela koja nas okružuju. Puštamo mu da nam ju ispriča, bez puno prekidanja. Vidi se da ju je već puno puta pripovijedao. I da je još milijun, zaslužila je. Priča zapravo počinje puno prije Vickova rođenja, i to baš ovdje na Šolti, u Grohotama. Počinje u trenutku kad njegov stric, Eugen Buktenica Đenko, prvi put uzima kist u ruke, gotovo 20 godina prije Vickova rođenja.
Tijekom svog života Eugen se prometnuo u 50 najboljih i najpoznatijih naivnih slikara u svijetu, začetnik je dalmatinske naive. Među elitom naivne umjetnosti, Generalićem, Bahunekom, Rabuzinom, bio je ponosni predstavnik svog kraja i svog škoja. Sve do smrti 1997. Tada, neočekivano, sve ostavlja Vicku. Slike, kuću, atelje. Sve. Njemu je u tom trenutku 30 i neka i u životu nikad nije držao kist u ruci.
U NASLIJEĐENOM ATELJEU DOČEKALO GA JE PRAZNO PLATNO. SAMO JE UZEO KIST I POČEO SLIKATI
„Ako je itko zaslužio naslijediti sve, to nisam bio ja. Jedva sam završio školu, poslije osnovne sam bio ribar i građevinar. Imao sam 1 iz likovnog, nikad ništa nisam naslikao, nisam ni znao što je galerija. Prvi mi je instinkt bio da sve dam bratu, nekom pametnijem iz obitelji. Ali on je baš htio da ja to dobijem…“ priča nam Vicko na vruć ljetni dan u Grohotama. Tada zbunjen, danas zna zašto. „Kažu da narkoman nađe narkomana, pijanac pijanca… Tako je on pronašao mene. Slikar slikara. Da mi on nije sve ovo ostavio, umro bih u bageru ili penti.“
Kad je prvi put ušao u atelje bila je zima. Ogrnut u debelu jaknu ušao je prostor pun slika, materijala. radova prekrivenih lancunima i debelim slojem prašine. Na sredini je stajala stolica, a pored nje prazno platno. „To je stolica na kojoj je on sve slikao. Lijevo su boje, desno pineli. I gledam što ću ja s tim… Uzmem kist i počnem slikati,“ pripovijeda nam Vicko nevjerojatan početak svog umjetničkog puta. Pokazuje tu sudbonosnu stolicu. I danas stoji u njegovom ateljeu.
“ŠOLTA MI JE NAJČEŠĆI I NAJDRAŽI MOTIV, TI MOTIVI SU DIO MENE”
Prvi motiv bio je onaj koji će se kasnije još puno pojavljivati na njegovim slikama. Jedna gajeta, privezana uz mol, u zalasku sunca. „Šolta je i danas moj najčešći motiv. Znaš, za napraviti sliku ja ne trebam gledati u taj prizor. Imam ih sve u sebi. Bio sam ribar, dočekao sam brojne zore na moru, gledao zalaske sunca… Šolti znam napamet svaki kutak, svaki prizor,“ govori Vicko s neskrivenom ljubavlju prema svom otoku.
Njegov slikarski put krenuo je od jednog praznog platna, neznanja i traganja, i oblikovao se u prepoznatljiv stil. Jedan od onih koji biste prepoznali među stotinama drugih radova. Osim naivom, bavi se i apstrakcijom, a taj njegov stil neki uspoređuju s onim slavnog američkog slikara Paula Jacksona Pollocka.
I NAKON EUGENA, KONVOJ BUKTENICA SE NASTAVIO
Deset godina nakon smrti strica Eugena, 2007., Vicko je dobio priliku za prvu samostalnu izložbu. Kustosica galerije došla je u atelje. Vicko je, još nesiguran u svoj rad, dio slika sakrio, a za nju pripremio samo one koje je mislio da će joj se svidjeti. „Mislio sam, ma šta će ljudi reći, što ti to uopće slikaš. Ona je razgledala slike i pitala imam li toga još. Ipak sam izvukao i one skrivene. Mnoge od njih su na kraju završile na izložbi,“ kaže nam Vicko.
Ponosno dodaje još jedan trenutak koji se dogodio na toj izložbi. Prišao mu je Tonko Maroević, esejist i istraživač hrvatske umjetnosti i rekao: „Drago mi je da se konvoj Buktenica nastavlja. Stric vam je bio ulaznica u svijet slikarstva, ali više vam nije potreban“. Ribarski konvoj je, naime, poznata slika Eugena Buktenice, a Vicko je napravio svoju viziju istog. Stoji u ateljeu, pored njegovog stola.
“UZMEM PINELE I SAMO IZLAZI IZ MENE”
Danas slika lako. „Uzmem pinele i samo izlazi iz mene,“ smije se. Kustosica mu je rekla da je i bolje da nije počeo ranije slikati. Hiperaktivan je, slika puno i raznoliko. Iako mu je poznati stric otvorio vrata umjetnosti i utro put, Vicko je s godinama razvio svoj vlastiti. Začetnik je pokreta u naivnoj umjetnosti koji se naziva naiva nova. Puno njegovih slika ima neobične priče, koje vam u svom prepoznatljivom stilu može samo Vicko ispričati. Primjerice, o onoj posvećenoj njegovom prijatelju koji se hvalio da može „sedam puta u jednoj noći“. Ili rad koji je posvetio mucanju, koje ga je mučilo od djetinjstva, a koji na dirljiv način odaje počast svima koji su mu u borbi s mucanjem pomogli, kao i onima koje ta borba tek čeka.
NEUMORNI SAMOUKI SLIKAR PJEVA U KLAPI I SUDJELUJE U PROMOCIJI KULTURE I BAŠTINE OTOKA
Vicku je danas 60 godina. Iza njega su brojne izložbe, priznanja, zadovoljni i redoviti kupci. Sad živi miran otočki život na svojoj Šolti. „Ne da mi se više raditi izložbe, imam tu svoje kupce, kolekcionare. Ako mi se da, prodam im sliku, ali ne uvijek. Bolje mi je imati slike nego novac, pa ih prodajem samo kad mi zatrebaju pare,“ iznosi Vicko svoju filozofiju. Osnovao je Likovnu udrugu Eugen Buktenica Đenko, u sklopu koje se organiziraju likovne radionice, izložbe, kolonije, akcije humanitarnog karaktera.
Neumorni samouki slikar istodobno pjeva u otočkoj klapi i radi na promociji tradicije, baštine i kulture kroz različite programe. I slika. Neprestano slika. Njegova je energija i srčanost zarazna, a slike zazivaju misli o ljetu, moru i čarobnoj Šolti. Čiji je neodvojiv djelić duše danas upravo Vicko, baš kao i njegov stric Eugen.
