U kojem je hrvatskom gradu navodno skriveno staro carsko blago? Neki vjeruju da je uzidano u stoljetne bedeme samo da ga neprijatelj ne otme

Osječka Tvrđa. Nesumnjivo jedan od simbola Hrvatske. Bez imalo dvojbe i jedna od najznačajnijih hrvatskih znamenitosti. Svakako jedna od najvažnijih atrakcija hrvatske istočne prijestolnice, Osijeka. Lijepa, prepuna tajni i zanimljivosti i nedavno obnovljena, u novom ruhu. Tvrđa je i danas puna života, a njezina je povijest oda hedonizmu i uživanju u životu. Uz njezina se jedina sačuvana vrata, Vodena vrata, veže i legenda o skrivenom blagu koje je uzidano negdje u stoljetni kamen.

Tvrđa je nekad imala četvora vrata. Od njih su preživjela samo Vodena vrata, to jest sjeverni ulaz. Na njemu se nalazi i spomen-ploča graditelju osječke Tvrđe, generalu Johannu Stephanu von Beckersu. Dapače, vjeruje se da je njegovo tijelo zazidano s vanjske strane bedema. Inače, odluka o rušenju zidina donesena je u prvoj polovi 20. stoljeća. Rušenje je trajalo tri godine.

Tvrđa je bila dobro čuvana, toliko dobro da u nju, kaže jedna od legendi koja se veže uz taj stari vojni grad, svojedobno nije uspio ući ni sam car Josip II. Naime, priča se kako je on tijekom prvog posjeta gradu 1768. godine došao nakon zalaska sunca pa mu nisu otvorili gradska vrata. To nikako nije jedina legenda koja se veže uz Tvrđu. Prema drugoj, u vrijeme Napoleonskih ratova, cijela carska riznica preseljena je iza zidina Tvrđe, kao tada najsigurnije utvrde.

Kad je opasnost prošla, sve je vraćeno u Beč, osim jedne škrinje, koja je i danas negdje u Osijeku. Legenda kaže da je uzidana negdje kod Vodenih vrata, ali da ju pomno čuva duh von Beckersa. Isto tako, mnogi snatre i o blagu u podzemlju Tvrđe, koje obiluje prolazima i hodnicima. U njima se, kažu, nalaze i sprave za mučenje, a jedan od tih podzemnih kanala navodno ide ispod Drave i Tvrđu spaja s Barutanom.

Tvrđa je građena i razvijana planski, pa tako i njezine ulice. Imena su dobile zahvaljujući objektima koji su se nalazili uz njih, s naglaskom na vojne institucije ili pak obrte – primjerice, Kasarnička ili pak Staklarska ulica. Osječka Tvrđa je, isto tako, kroz svoju povijest obilovala gostionicama. Njihova su imena bila nadasve maštovita – “K bijelom vuku”,”Fortuna”, “Zlatno sunce”, “K topu”, “Kod ruže”, “Crni medvjed”, “Plavi šaran”, “Zlatni lav”, “Smeđi konjić”, “Zeleni križ”, “Zlatno sidro”, “Tri potkove”, “K zlatnom volu”…

Tijekom 18. i 19. stoljeća, osječka Tvrđa bila je prava multietnička ‘košnica’. Tu su živjeli domaći ljudi, ali i doseljenici iz niza drugih krajeva, od Bavarske do Bugarske. Službeni jezici bili su njemački i latinski, stranci su učili hrvatski, a dio domaćeg stanovništva pričao francuski i talijanski. Dakle, Tvrđa je bila istinski ‘melting pot’.

Građena je u obliku nepravilne zvijezde, a po uzoru na nizinska vojna fortifikacijska zdanja kakva su se mogla u to doba naći u Nizozemskoj. Završetkom radova 1722. godine postala je jedna od najvećih, ali i najmodernijih vojnih utvrda u široj okolici, ali i malo ‘carstvo’ baroka.

Tvrđa je dom najstarijem i najpoznatijem osječkom trgu, Trgu sv. Trojstva. Zvao se on kroz povijest svakako – Paradni, Glavni, Trg Franje Josipa, Karađorđev, Partizanski….No, zvao se isto tako svojedobno i Vinski trg. Zašto? Zato što se svake subote i srijede tamo prodavalo vino, kako vojnicima tako i gostioničarima. Kip sv. Trojstva na njemu pak stoji od 1729. godine, a neki ga smatraju najljepšim baroknim spomenikom u Hrvatskoj.