Ovo mirno naselje pored Šibenika svi zovu “mala Amerika”: leži uz dva slana jezera i ljeti se u njemu priča samo engleski

Na samom rubu Šibenika, nakon što se prođe Kanal svetog Ante, a prije nego se stigne do Solarisa, smjestilo se naselje koje je oduvijek nekako bilo „na svoju ruku“. Danas je, istina, Zablaće formalno jedan od šibenskih kvartova, no u povijesti je bilo samostalno mjesto i na njegovim se ulicama i danas može osjetiti ponos i lokalpatriotizam stanovnika. Mjesto je ime dobio po dva velika jezera uz koja se nalazi, a koja su nekad zvali blatom, pa je tako naselje postalo – Zablaće. Danas pak nosi sasvim neobičan nadimak, Mala Amerika, i upravo smo zbog njega i mi stigli „iza blata“ saznati pozadinu iza tog imena.

Mjesto nije veliko, kuće povezuje jedna duža cesta, od znamenitosti primjećujemo samo župnu crkvu Ivana Krstitelja. U luci more valja barke, okolne plaže su pitome, more čisto, a tu se nalazi i kafić koji i izvan sezone vrvi životom. Upravo nas u njemu čeka Ivana Ljubić, ponosna Zablaćanka i turistička vodičica koja će nas upoznati sa svim posebnostima svog kraja.

A Zablaće se spominje još 1432. godine, i to kao mjesto gdje su Šibenčani u srednjem vijeku koristili solane. Razvoj mjesta povezuje se upravo s dva jezera u kojima se slatka voda sudara s morskom, koja kanalima stiže s pučine. Malo Blato, ili Male Soline, te Veliko Blato, ili Velike Soline, i danas su poznate po tim imenima, ali sol se iz njih odavno ne vadi.

Nakon što su u 17. stoljeću solane prestale s radom, jezera su postala ribnjaci, a danas su mirna izletnička oaza i mjesto na kojem obitava velik broj ptica. Mirna i okružena šašom, izgledala su nam kao umanjena verzija Vranskog jezera. Oko njih kad smo ih posjetili nije bilo puno ljudi i točno smo mogli shvatiti zašto su postala omiljena oaza rekreativaca i izletnika iz šibenskog kraja.

Ivana Ljubić govori nam kako Zablaće već dugo, još od početka 80-ih, ima status šibenske gradske četvrti, ali da su i dalje nekako izolirani i vode neki vlastiti život. „Kad sam bila dijete i išla u školu, znala sam imati osjećaj da živim na kraju svijeta, bila sam ljuta na oca što živimo baš tu. Danas, pak, ne mogu biti sretnija što sam baš iz Zablaća. Moj cijeli život i sve najljepše uspomene vezane su baš za ovo mjesto,“ smije se Ivana. Za razliku od vremena kad je ona išla u školu, kaže, danas su veze s gradom izvrsne, autobus vozi redovito, više nema osjećaja odsječenosti od svega.

Zablaće, na papiru, nema puno stanovnika, malo je mjesto. Preko godine tu živi oko 350 stanovnika. Ali na tisuće Zablaćana živi na svim krajevima svijeta, najviše u Americi i Australiji. A ljeti se mnogi od njih vrate u rodni kraj i onda Zablaće postaje, kako smo otkrili, prava mala Amerika. Na ulicama gotovo da i nećete čuti Hrvatski, ljudi se pozdravljaju na engleskom, kroz taj se žamor tek povremeno probije lokalni dijalekt.

„Umirovljenici stižu već od svibnja i redovito ostaju i po pet mjeseci. Oni koji još rade ipak ovise o godišnjem, pa su tu samo u srcu ljeta. Ali u tim toplim mjesecima mjesto bude zaista živo. Zablaće je specifično mjesto, svi se znaju, sve je živo, to je cijeli jedan zaseban svijet,“ priča na Ivana. Otkriva nam i detalje o iseljavanju koje je bilježilo ovaj kraj.

„Najviše je ljudi otišlo 60-ih godina prošlog stoljeća. Moj je otac 1953. godište i iz njegove su generacije skoro svi migrirali, najviše u Ameriku i Australiju. Bježali su preko Rima, „povlačili“ jedni druge, i malo pomalo mjesto se ispraznilo. On je bio jedan od rijetkih koji je ostao, završio fakultet u Splitu, i vratio se u naselje,“ prepričava nam Iva. Da, dodaje, zovu nas Little America, ali i toj šali ima i istine.

Svi se ti iseljeni Hrvati, naime, vraćaju u Zablaće, barem preko ljeta. I oni koji su otišli i mlađe generacije njihove djece i unuka. Povrataka za stalno, doduše, ne bilježe puno. Većina ih ima svoje kuće, nisu ih prodavali, već u njih ulažu, proširuju ih i uređuju. Osjećaj lokalpatriotizma je snažan, svi obožavaju Zablaće, a mnogi i ponosno ističu hrvatske zastave na svojim domovima.

Pred jednom pomno uređenom kućom s velikom okućnicom sreli smo 69-godišnjeg Srećka Maturu. Uz golemi kip lava koji krasi njegovu ogradu ispričao nam je kako je šezdesetih godina njegov brat prvi, preko Italije, pobjegao u Ameriku, potom je krenuo i otac i poveo i njega. U New Yorku je radio na postavljanju klima uređaja, a Zablaćani su se „preko bare“ redovito družili, igrali balote i kartali, a osnovali su čak i svoj nogometni klub. No njemu je, kaže, Zablaće bolje od New Yorka.

„Prvi put sam se vrtio nakon rata, ’95, i od tada redovito dolazim svake godine. Lijepo mi je tu, malo se bavim vršama, odem u kafić, imam društvo za karte… Dosta se ljudi vratilo, i još se vraćaju, pa uvijek imam dobro društvo,“ ispričao nam je ovaj umirovljenik.

Ivana nam je u šetnji mjestom objasnila kako kotira koji dio naselja. Kuće uz more lokalci nazivaju „Beverly Hills“, a središte mjesta, stari dio, nosi nadimak „old town“. Kuće kupuju i oni koji sa Zablaćem nemaju povijesnu vezu, ali svidjeli su im se mir i lijepe plaže. Oni koji su tu oduvijek, poput Ivane, za svoj su kraj jako emocionalno vezani. Zato bi i voljeli vidjeti više sadržaja, kakve je mjesto nekad i imalo.

„Devedesetih smo imali najpoznatiji disco klub u županiji, Midnight Club, u kojem su nastupale najveće zvijezde tog doba. Dolazili su ljudi iz cijele Dalmacije. Nekad se radila velika fešta za Svetog Roka, 16. kolovoza, s muzikom, svi bi se okupili. Ni toga više nema,“ govori nam Ivana, ali odmah dodaje kako je ona, i cijela njezina generacija jako vezana uz svoje mjesto.

„Mi vam Zablaće jednostavno obožavamo, iako vidimo kako bi moglo biti bolje. Ali nama je to centar svita, što god tko mislio o tome,“ zaključuje ponosna Zablaćanka i nastavlja šetnju svojom “malom Amerikom”.

Sadržaj je nastao u suradnji s TZ Šibensko-kninske županije i pripremljen je u skladu s najvišim profesionalnim standardima Putnog Kofera.