Hrvatska ima kuću čiji se krov redovito češlja! Izgrađena je od drvenih dasaka bez ijednog čavla i čudo je tradicijske arhitekture

Uvijek je lijepo čuti i saznati kako se negdje nekoć živjelo. A tradicijska kuća u Varaždinskim Toplicama, prava čuvarica iznimno vrijedne etno baštine tog prekrasnog kraja na sjeveroistoku Lijepe naše, otkrit će vam upravo to i pritom vas oduševiti svojim specifičnim, unikatnim izgledom, ali i zanimljivom te bogatom poviješću. Svaki njezin centimetar svjedoči o prošlim vremenima i pomalo zaboravljenim običajima koji su oblikovali identitet ovog bregovitog raja. Ta povijesna ljepotica, koja datira iz 19. stoljeća, ne samo da je dio Etnografske zbirke Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice, već predstavlja i zaštićeni kulturni spomenik tradicijskog graditeljstva Republike Hrvatske. Nama zvuči kao dovoljno dobar razlog da je bolje upoznamo!

Donedavno su se u ovoj šarmantnoj kućici mogli vidjeti seljačka soba s autentičnim drvenim namještajem, mala kuhinja s tradicionalnim ognjištem, tj. starom zidanom peći uz koju su se stanari grijali u hladnim zimskim noćima, sveti kutak s raspelom samoukog lokalnog kipara Franje Perike koji je bio rezerviran za svakodnevnu molitvu, ali i bogato ukrašene narodne nošnje te specifičan vez, karakterističan baš za topličko područje.

Naime, seljani iz spomenutog kraja jako su se ponosili ručno vezenim predmetima koje su sami izrađivali, a dio tog ugođaja mogao se osjetiti u drugoj sobi, koja i dan-danas čuva drveni tkalački stan te druge zanimljive predmete koji su se koristili za obradu platna. Ne zaboravimo ni hodnik, koji stari Topličani zovu ganjek, u kojem su vrijedne žene nekoć obrađivale žito na žrvnju. Vjerojatno se pitate zašto smo sve ovo pisali u prošlom vremenu… Jer ovu ljepoticu uskoro čeka nova faza obnove, nakon koje će svi njezini sadržaji opet biti dostupni radoznalim posjetiteljima.

Tradicijska kuća iz ove naše priče nalazi se u samom srcu Varaždinskih Toplica, u gradskom parku, tj. Perivoju Marije Ružičke Strozzi. ”Datira iz 1801. godine i upisana je u registar zaštićene materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Lokalna zajednica naziva je Fantekovom hižom, po osnivaču Muzeja, gospodinu Josipu Čabrijanu, inače topličkom ljekarniku kojeg su mještani zvali fant, što na slovenskom jeziku znači dečko ili mladić”, kaže Spomenka Vlahović, ravnateljica Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice.

Kućica je ’60-ih godina prošlog stoljeća iz obližnjeg sela Možđenec u svom izvornom obliku preseljena na već spomenutu lokaciju u Perivoju jer je Čabrijan želio spasiti zadnji takav primjerak drvene tradicijske hrvatske arhitekture. ”Radi se o stambenoj kući koja je izgrađena od hrastovih drvenih dasaka, tzv. planjki, koje su spajane poznatim hrvatskim tradicijskim vezom, što znači da daska ulazi u dasku, bez upotrebe ijednog čavla”, otkriva nam ravnateljica Muzeja.

Kuća je i dan-danas u izvornom obliku, prošla je kroz nekoliko faza restauracije i uređenja, uvijek uz dozvolu Konzervatorskog odjela i Ministarstva kulture, a baš lani sanirano joj je slamnato tradicijsko krovište. Naime, postavljeno je više od tisuću snopića ražene slame, koja se u Varaždinskoj županiji naziva ritek, a u Međimurskoj šop. Novi krov debljine 30 centimetara mora se redovito održavati, tj. češljati. Na njemu ne smije biti nikakvog biološkog otpada (primjerice lišća ili granja), ali ni mahovine, koja pospješuje proces razgradnje krova, tj. uništava ga.

”To je zapravo eko krov koji može trajati od 25 do 30 godina. Češlja se drvenim grabljama, na proljeće i jesen ili kad nas zadesi neko nevrijeme. Tad osoblje Muzeja grabljama s donje strane počešlja krov i očisti ga”, objašnjava nam Spomenka Vlahović.

Sve tradicijske kuće u varaždinskoj regiji nekoć su imale vanjski bijeli premaz od vapna pa tako i ova naša. Krase ju i mali drveni prozori, tzv. obolčeki, a osim toga, kućica je i izvana i iznutra omazana glinom ilovačom. Na drvenu strukturu prvo se nanašaju letvice od ljeskovog pruća i granje, tako se kuća zapravo armira, a zatim se na te grančice stavlja 10 ili 15 centimetara debeli namaz gline ilovače, koji se pritom miješa s pljevom kako bi se dobila željena i što bolja struktura.

”Nakon što se zidovi ‘ožbukaju’ i dobro osuše, isti se na kraju još i obijele. S obzirom na to da mi uvijek radimo isključivo s tradicijskim materijalima, naša toplička tradicijska kuća ima prirodni zemljani pod, koji nastaje nabijanjem gline ilovače. Valja napomenuti i da sam kuhinjski svod nije daščani, nego je napravljen od pruća i ilovače kako bi se spriječilo izbijanje požara za vrijeme kuhanja objeda”, kaže nam ravnateljica Zavičajnog muzeja Varaždinske Toplice.

Ovu ljepoticu uskoro čeka još jedna obnova. Slijede joj, naime, radovi restauracije vanjske i unutrašnje zidne strukture, a u planu je i izrada novog modernog etnografskog tradicijskog postava. Do tad, tradicijska kuća u Varaždinskim Toplicama i dalje će strpljivo dočekivati djecu, srednjoškolce, buduće arhitekte, konzervatore, povjesničare… Svi oni dolaze ju pogledati izbliza i diviti se bogatoj tradicijskoj arhitekturi kontinentalnog dijela Hrvatske…