Milivoj je čuvar starog zanata i radi bačve u kojima se čuvaju najbolja hrvatska vina: na testiranju su pobijedile i one iz Francuske

Dočekao nas je žamor i ugodan miris drva. Dok smo kroz prostrano dvorište prilazili radionici Milivoja Goluba u centru Jastrebarskog, vidjeli smo da ima goste. Grupi turista iz Australije i Novog Zelanda taman je objašnjavao tajne obrade drveta, oblikovanja, trikove za savršenu nepropusnost… Nakon što je ispratio goste i nas je uveo u svoj naoko neobičan svijet. Svijet u kojem vladaju hrast, trupci, miris drveta… Milivoj Golub jedan je od posljednjih bačvara u Hrvatskoj.

On bačve radi tradicionalno, s maksimalnom preciznošću i ogromnim znanjem i vještinom, a mi smo došli taman u vrijeme kad je imao pune ruke posla. Bliži se vrijeme berbe i narudžbe za bačve samo pristižu. U svojoj je radionici svaki dan, osim nedjelje, otvara ujutro i radi sve do kasnog popodneva. Uz to, uvjerili smo se, nalazi vremena i primiti grupe turista i znatiželjnika, poput one koju smo mi sreli, koji žele upoznati tajne njegova zanata.

Stojimo u radionici okruženi bačvama, alatima i nježnim mirisom hrasta. Svemu što sad znatiželjno promatramo, a što nam na prvu ne otkriva mnogo, Milivojeva će priča dati smisao i poveznicu. A da bi priču najbolje shvatili, najprije se vraćamo u prošlost. Radionicu koju danas Milivoj Golub vodi otvorio je, naime, još 1962. godine njegov otac Mirko, od kojeg je Milivoj preuzeo posao. Završio je drvodjeljsku školu u Zagrebu, nakon čega je završio Šumarski fakultet i stekao diplomu inženjera drvne tehnologije.

„Jastrebarsko je nekad bilo prijestolnica bačvarstva, bačvarskih radionica je tu bilo više nego što ih danas ima u cijelog Hrvatskoj. Radile su se i u radionicama u okolnim selima, a u njima se čuvalo vino s naše Plešivice, ali i vinograda iz cijele Hrvatske. To je zanimanje bilo traženo, pa je moj otac 1958. objeručke prihvatio priliku da dođe raditi u Jasku. Četiri godine kasnije, 1962., položio je majstorski ispit, otkupio alate od svog dotadašnjeg gazde i otvorio ovaj obrt,“ prepričava nam Milivoj kratku povijest obiteljske tradicije.

Milivoj je u očevoj radionici završio nekako prirodno. Kao dječak u njoj se igrao, da bi već od 13. godine počeo pomagati ocu. „Najprije sam počeo hoblati, a potom sam dobivao i složenije zadatke. I tako, prirodno je bilo da nastavim raditi s njim,“ kaže nam Milivoj. On je, dakako, radionicu modernizirao. Otac je bio protiv novih tehnologija, a on je ipak nabavio nekoliko strojeva koji znatno olakšavaju posao.

Danas je, koliko zna, jedan od posljednjih bačvara u Hrvatskoj, nekoliko je majstora u mirovini, a ima i nešto tvorničke proizvodnje. Zato mu posla ne nedostaje. Njegove su bačve među vinarima na glasu kao najbolje i najkvalitetnije, a na zidu ponosno drži novinski članak s izvještajem s kušanja koje je pokazalo da je vino iz njegovih bačvi superiornije i onim odležanim u skupim francuskim bačvama.

Uputio nas je dio tajni svojeg posla koji je, ubrzo smo shvatili, puno više od rada rukama. Puno je tu matematike, proračuna, znanja o karakteristikama samog drveta, formula za volumen… Pokazuje nam debelu knjigu punu sitno ispisanih slova, brojeva i grafikona, koju drži u izložbenom prostoru koji se nalazi nasuprot radionice. Tamo je uredio Bačvarsku zbirku u kojoj se mogu vidjeti stare fotografije, alati od kojih neki imaju i preko 150 godina, različite vrste bačvi…

Na Plešivici gotovo svi vinari koriste bačve obitelji Golub, ili one koje je napravio Milivoj ili stare iz vremena njegovog oca Mirka, a nalaze se i u podrumima vinara u drugim dijelovima Hrvatske. Danas se, jasno, većina vina odležava u inoksu, ali ona iz drvenih bačvi su najkvalitetnija i najcjenjenija. Zapravo, samo oko pet posto svih vina u svijetu danas odležava u drvu. Ali i vinari i konzumenti znaju da su upravo ta najbolja.

„Najviše se traže bačve od 225 litara, barrique bačve su kapaciteta od 83 litre do 600 litara, a ja radim najviše do 1000 litara. Ali i ima upita i veće,“ govori nam Milivoj dok razgledavamo savršeno oblikovane bačve koje mirišu na hrast. Osim izrade novih, bavi se i restauracijom starih bačvi kojima udahnjuje novi život. Zanimljivo je da se nekad majstorski ispit, govori nam, polagao na staroj, potpuno derutnoj bačvi, što je zapravo i teže od izrade nove.

„Ako je bačva dobro održavana i ne stoji prazna, može trajati i do 150 godina. Osobno sam restaurirao i one starije od sto godina. Ali imao sam i slučaj da su mi donijeli bačvu iz 1830-ih, ali bila je u toliko lošem stanju da sam je odbio popravljati. Od nje se više nije moglo napraviti ništa kvalitetno,“ govori nam Milivoj i pokazuje što se s bačvama događa kad završe svoju vinsku priču: sjedimo na stolici izrađenoj od bačve, bačve preuređuje u visoke stolove, lampe… I tako im daje još jedan, neki novi i drugačiji život.

Na pitanje što bačvu čini kvalitetnom ne oklijeva ni trenutka. „Kvaliteta drva je broj jedan. Ja najradije koristim hrast kitnjak, njega je teže obraditi ali je sam proizvod otporniji i manje propustan. Hrast lužnjak je sa svojim karakteristikama dobar za crna vina,“ dijeli s nama Milivoj znanje koje je stekao bogatih iskustvom.

Kako smo ga posjetili u rujnu, vidjeli smo kako izgleda njegovo najintenzivnije doba godine. Ono pred berbu. Rade se nove bačve, restauriraju stare… Zanimalo nas je koliko zapravo vremena treba za izradu jednu bačvu. „Za izradu jedne bačve od 225 litara, što je najčešća veličina, u prosjeku mi treba oko 11 sati. Ali jednom sam napravio test, da vidim što je minimum, i uspio sam ju završiti u osam sati. Ali to je bilo u posebnim uvjetima, s potpuno pripremljenim drvom i bez dodatnih preinaka,“ kaže nam ovaj majstor bačvar.

U njegovoj bačvarskoj zbirci može se vidjeti niz alata, od kojih se neki i danas koriste, a druge su u međuvremenu zamijenili strojevi. „Moj je otac bio sklon tradicionalnom radu, kad sam kupio stupnu bušilicu bio je protiv toga, da bi kasnije priznao da je korisna,“ kroz smijeh govori Milivoj. Otac je koristio samo nekoliko osnovnih strojeva, ja sam to ipak malo nadopunio,“ govori dok nam pokazuje jedan takav stroj, onaj za navlačenje obruča.

Unatoč modernijim strojevima i alatu, osnova bačvarskog posla ipak ostaje vještina majstora, znanje o drvetu i precizni izračuni. Ozbiljnog obrazovnog programa za bačvare u Hrvatskoj nema, a i da ima pitanje je bi li ga mladi upisivali. Nešto učenika je dolazilo Milivoju na praksu, no nisu pokazali interes, kao ni najosnovnije znanje o drvu.

Šteta, jer bačvarski obrt Golub itekako ima budućnost, vinarstvo je u usponu, a tvornička izrada nikad neće zamijeniti nepropusnu, mirisnu drvenu bačvu napravljenu precizno, rukama čovjeka punog znanja i iskustva. Milivoj u Jastrebarskom tako ostaje jedan od posljednjih čuvara starog plemenitog zanata koji nekad hranio jaskanski kraj.

Sadržaj je nastao u suradnji s TZ Zagrebačke županije i pripremljen je u skladu s najvišim profesionalnim standardima Putnog Kofera.