U istarskom gradu osvanuo mural posvećen postolaru, tapetaru, ljekarniku… Priznanje nepoznatim velikanima sve je oduševilo

Jeste li znali da su cipele koje je izradio jedan Istrijan iz Vodnjana krasile noge dama i gospode od Londona do Milana? Ili da je tkalac i samouki tapetar oslikao neke od najljepših crkvi u Istri? Da je postojao dobrotvor koji je tragediju vlastite obitelji pretvorio u trajno dobro za zajednicu tako da je donirao novac za bolnicu i školu? Svi ovi velikani iz vodnjanske povijesti ovih su dana dobili priznanje i njihova lica krase novi mural na pročelju vodnjanskih zgrada!

U bogatoj kulturno-povijesnoj baštini Istre, Vodnjan je mjesto koje skriva priče o neobičnim i ponekad, zaboravljenim genijima. Turistička zajednica grada Vodnjana želeći se prisjetiti nekih od njih, u suradnji s Ericom Derocchijem, grafiterom i kulturnim aktivistom iz Vodnjana posvetila im je mural, izvijestili su iz TZ-a.

Eric Derocchi poznat je široj publici kao kao organizator festivala B Urban Jam, koji se od 2007. povremeno, a posljednjih godina i redovito održava u Vodnjanu. Osim umjetničkog izraza, Derocchi snažno promovira važnost edukacije i uključivanja mladih u umjetničke procese, posebno kroz suradnju s lokalnim školama i udrugama.

Mural je oslikan portretima šest vodnjanskih velikana, Erminia Vojvode, Pietra Marchesija, Veneria Trevisana, Bartolome Biasoletta, Antonie Smareglie i Angela Cecona. Nalazi se u ulici San Rocco, nedaleko od dječjeg park, a nastavlja se na zid uz istoimenu crkvicu Sveti Rok. Osim što će mural postati turistička atrakcija, iz Turistička zajednice se nadaju da će postati svojevrsna učionica na otvorenom, da će educirati sve one koji ga budu pogledali. U nastavku ukratko predstavljamo ove genijalce za koje možda nikad niste čuli, ali novu murali to će zasigurno promijeniti!

U vremenu kada su europske metropole diktirale modne trendove, iz malog Vodnjana stizao je čovjek čije su cipele krasile noge dama i gospode od Londona do Milana. Erminio Vojvoda, najistaknutiji vodnjanski postolar, nije bio samo majstor zanata: bio je dizajner, vizionar i ambasador istarskog umijeća u Europi. Njegovi modeli visoke mode, skice i nacrti objavljivani su u najprestižnijim europskim modnim časopisima. Danas tragove njegova bogatog života i rada čuva Ekomuzej Istrian de Dignan, smješten na glavnom gradskom trgu u Vodnjanu.

No, Vojvoda nije bio samo postolar – bio je i strastveni biciklist. Toliko predan tom sportu, da je njegovo ime uklesano na peharu pobjednika prve istarske biciklističke utrke, Giro Ciclistico dell’Istria meridionale.

Vodnjan krajem 19. stoljeća nije bio samo pitoreskni istarski gradić, bio je i dom jednom od najnaprednijih umova svoga vremena: Pietru Marchesiju, vizionaru koji je spojio industriju, znanost i umjetnost. Marchesi je bio osnivač prve lokalne tvrtke za distribuciju električne energije, ali i pionir primjene mehaničkih strojeva u proizvodnji.

Njegovom zaslugom u Vodnjan su stigli prvi strojevi za vršidbu i mljevenje žitarica na parni pogon, kao i prvi električni tijesak za preradu maslina, još davne 1883. godine. Samo šest godina kasnije, 1889., Marchesi uvodi električnu energiju u vodnjanske kuće, prvi u cijeloj Istri! Njegove inovacije nisu se zadržale samo na gospodarstvu. Bio je i svestrani umjetnik. Oslikavao je pejzaže, portrete i oltarne pale, komponirao glazbu i pisao tekstove.

Rođen u Vodnjanu, Venerio Trevisan potječe iz obitelji tkalaca. Sam je najprije izučio zanat tkalca i tapetara, ali ga je život odveo prema umjetnosti. Slikarstvo je učio od Gaetana Grezlera, veronskog slikara koji je 1818. stigao u Vodnjan kako bi oslikao novu župnu crkvu. Upravo pod njegovim vodstvom Trevisan započinje svoj umjetnički put.

Prvi ozbiljan zadatak dobio je 1826.: restauraciju oltarne slike sv. Ane. Od tada do 1860-ih stvara niz sakralnih djela, uglavnom za crkve u Istri. Najveći broj slika nastao je za crkve u rodnom Vodnjanu, ali njegovi radovi nalaze se i u franjevačkom samostanu u Pazinu, župnoj crkvi u Rovinju te crkvama u Marčani, Krnici, Hreljićima i Kanfanaru. Njegov je rad zanimljiv spoj lokalne tradicije, religiozne narudžbe i osobne stilizacije.

Za razliku od Trevisana, Biasoletto se istaknuo u znanosti. Školovao se u Vodnjanu, Krku i Beču, a karijeru je započeo kao ljekarnik. Radio je u Vodnjanu, Rijeci, Trstu i austrijskom Welsu. Prekretnica u njegovom životu bila je smrt vlasnika ugledne tršćanske ljekarne Orso Nero, koju je potom preuzeo i pretvorio u središte znanstvenih i farmaceutskih aktivnosti. Njegova istraživanja duboko su utkana u florističku literaturu 19. stoljeća.

Isprva je istraživao zoologiju i mineralogiju, no susret s njemačkim botaničarima iz Regensburga u Trstu usmjerio ga je prema botanici. Godine 1825. osnovao je botanički vrt u Trstu, a bio je i jedan od inicijatora farmaceutskog društva. Objavljivao je u renomiranim znanstvenim časopisima, a iako su mnoge biljke privremeno nosile njegovo ime, ti nazivi nisu postali službeni. Tijekom kolere 1840-ih aktivno se uključio u borbu protiv bolesti koja mu je odnijela suprugu i kćer.

Kad bi Vodnjan imao svoju himnu, sigurno bi je skladao Antonio Smareglia, svjetski poznati skladatelj s vodnjanskim korijenima. Iako je rođen u Puli, a živio u Trstu, jedno od svojih najvažnijih djela stvorio je upravo u Vodnjanu – operu „Istarska svadba“ (Nozze istriane).

Boraveći u Vodnjanu od 1894. godine, Smareglia se inspirirao lokalnim običajima, folklorom i dijalektom. Uz libreto Luigija Illice, stvorio je lirsku dramu u tri čina s nezaboravnim likovima poput Marusse, Menica i Biagia. „Istarska svadba“ postala je njegova najizvođenija opera, a ujedno i kulturni dokument koji čuva duh Istre kraja 19. stoljeća. Antonio Smareglia ostaje simbol umjetničke hrabrosti: skladatelj koji nije slijedio trendove, nego stvarao vlastiti svijet.

U nizu istaknutih povijesnih ličnosti koje su oblikovale identitet Vodnjana, ime Angela Cecona zauzima posebno mjesto, ne zbog političke moći ni umjetničke slave, već zbog plemenite vizije kojom je vlastitu obiteljsku tragediju pretvorio u trajno dobro za zajednicu.

Kad mu preminula supruga Lucia Teresa, ostavivši Angela samog s boležljivim sinom Antoniom, u strahu za budućnost nasljednika sastavio je vizionarsku oporuku. U njoj se navodilo da ako Antonio umre prije navršene dvadesete godine života i bez nasljednika, cjelokupno obiteljsko imanje bit će darovano Vodnjanu za osnutak agrarne škole i bolnice za siromašne i nemoćne.

Nažalost, taj se scenarij i ostvario. Angelo umire tri godine nakon supruge, u 43. godini, a Antonio je preminuo 1883., ne doživjevši dvadesetu godinu. Time je na snagu stupila očeva oporuka i tada počinje nova povijest Vodnjana.

Vodnjan je, kroz stoljeća, bio mnogo više od slikovitog istarskog gradića, bio je dom ljudima čiji su životi i djela ostavili trag daleko izvan njegovih granica. Svi oni zajedno čine mozaik Vodnjana, grada u kojem su se znanje, rad, umjetnost i humanost kroz stoljeća ispreplitali i ostavljali tragove koji nadilaze lokalne granice. I upravo zahvaljujući tim ljudima, Vodnjan i danas nosi auru mjesta koje zna prepoznati, njegovati i pamtiti veličinu u svakoj njezinoj formi.