Posjetili smo jednu od najboljih konoba u Hrvatskoj do koje se može doći samo brodom! Lokacija je nestvarna, a cijene sasvim korektne

Stižemo u Skradin oko dva sata popodne, u ono pospano poslijepodnevno doba kada se gradić predaje ljetnoj omari, a kamene fasade duž rive blago podrhtavaju na vrućini. Parkiramo auto u hladu i pješice krećemo prema rivi, gdje nas, baš kako je dogovoreno, već čeka gumenjak. Stol smo, naravno, rezervirali unaprijed i dogovorili transfer, jer do mjesta na koje smo se zaputili autom jednostavno ne možete stići.

Ukrcavamo se, motor tiho zabruji, a Skradin iza nas iz minute u minutu postaje sve manji. Nakon što smo prošli ispod Skradinskog mosta, skrećemo prema mirnoj uvali u kojoj je bilo privezano nekoliko jahti. Tamo, uz samu obalu, napokon smo ugledali i naše odredište. Gumenjak usporava, pristajemo uz drveni mol, a pred nama se pojavljuje konoba Vidrovača, jedno od najposebnijih kutaka koje smo u Hrvatskoj posjetili u posljednje vrijeme.

Priča o Vidrovači započela je prije 28 godina, u vremenu kada je ova uvala bila gotovo pusta i kada Skradinskog mosta još nije ni bilo. Kad je Vlatko Petrović odlučio baš tu otvoriti konobu, mnogi su mislili da je izgubio razum. Pitali su ga tko će mu dolaziti na „kraj svijeta“, daleko od ceste i ljudi. Vrijeme je pokazalo da je itekako dobro znao što radi.

Mjesto na kojem danas gosti uživaju u vrhunskim ribljim specijalitetima nekoć je krilo vrtove njegova pradjeda, čovjeka koji je držao vinograde i zapošljavao težake. Te je vrtove uredio s razlogom, da bi njegovi ljudi imali posla i zimi, kada u vinogradu nema radova, i da bi mogli zaraditi koru kruha. Upravo je ta obiteljska priča Vlatka dodatno nadahnula. Gradio je pažljivo, gotovo s poštovanjem prema svakom kamenu, čuvajući stare suhozide onakvima kakvi su oduvijek bili i trudeći se da u prirodu zadire što manje može.

Godinama je Vidrovača kultno odredište nautičara iz cijelog svijeta. Ovamo svraćaju i anonimni namjernici i poznata lica, sportske zvijezde i celebrityji koji ovdje pronalaze ono što se novcem teško može kupiti, a to su mir, autentičnost i osjećaj da su otkrili nešto samo svoje. A danas se uz oca sve češće pojavljuje i nasljednik. Posao koji je Vlatko pokrenuo polako preuzima sin Jakov, mladić koji je, kako se u obitelji vole našaliti, praktički odrastao u Vidrovači. Studirao je u Zagrebu, daleko od mora i mira ove uvale, no povratak ga je, priznaje, oduvijek vukao natrag. Velegradska vreva nikada mu nije sjela kao zapljuskivanje mora pred očevom konobom.

Dok smo s njim razgovarali, mobitel mu gotovo nije prestajao zvoniti. Upiti za rezervacije stizali su svako nekoliko minuta, čas na hrvatskom, čas na engleskom, a Jakov je na svaki odgovarao mirno, opušteno i bez ijednog suvišnog pokreta. Bilo je odmah jasno da ovaj mladić zna svoj posao i da je budućnost Vidrovače u zaista dobrim rukama.

Osim ambijenta zbog kojeg biste tu ostali do kasno u noć, ono što Vidrovaču izdvaja od stotine drugih konoba jest činjenica da gotovo sve što završi na tanjuru dolazi iz neposredne blizine. Većina ribica stiže ravno iz Prukljanskog jezera, pa svježije teško da ćete pojesti u ovom kraju. Jelovnik se pritom ne oslanja na velike kulinarske akrobacije, nego na dobru namirnicu i jednostavnu pripremu koja joj dopušta da ostane u prvom planu.

Naš gastronomski put započeo je zanimljivim predjelima. Ceviche je bio svjež i kiselkast, taman da probudi nepce. Zatim savur od skuše, ona stara dalmatinska priča o ribi u octu i luku koja ima dušu, pa carpaccio od orade, tako tanak i nježan da se gotovo topio na jeziku. Uslijedila je druga runda, ona koja nas je posebno oduševila. Čokalice, sitne pržene ribice iz Prukljana, hrskave i slane, bile su savršen zalogaj uz koji se činilo da ruka sama poseže za još jednom. Jakobove kapice mekane i sočne, te vongole čiji miris mora govori sve o tome odakle dolaze.

Za glavno jelo na stol su stigli ogromni škampi i škarpina s grilla, riba koju mnogi smatraju jednom od najukusnijih u Jadranu. Bila je pripremljena jednostavno i bez nepotrebnog kićenja, baš onako kako treba. Uz njih blitva s krumpirom, taj nepogrešivi dalmatinski klasik, i hrskavi čips krumpirić koji je odlično razbio mekoću ostalih jela.

Nakon nekoliko sljedova bilo je jasno da Vidrovača ne pokušava impresionirati kompliciranim tehnikama ni pretjeranim dekoracijama na tanjuru. Ovdje se sve oslanja na svježinu namirnice, preciznu pripremu i jednostavne okuse koji nisu zatrpani nepotrebnim dodacima. Najviše su nam se svidjele čokalice, vongole i škarpina, upravo zato što su zadržale ono najvažnije, okus mora. Porcije su bile izdašne, slijedovi dobro posloženi, a cijeli je ručak ostavio dojam poštene i sigurne kuhinje koja dobro zna što želi biti.

Ono što nas je ugodno iznenadilo na kraju ručka jest račun. Iako biste, s obzirom na skrovitu lokaciju, vožnju brodom i cijeli taj pomalo filmski doživljaj, očekivali pozamašnu cifru, cijene u Vidrovači zaista su korektne i poštene. Cijene tjestenina kreću se od 15 do 28 eura. Primjerice, crni rižot je 23 eura, kilogram škampi 68, riblji odrezak 28, pržene girice 15 eura… U ponudi imaju i mesni meni pa ćete tako za biftek morati izdvojiti 33 eura, a za ramstek 26. Cijeli jelovnik dostupan je na njihovim službenim stranicama, na kojima ćete bez muke pronaći i kontakt za rezervaciju stola.

Ipak, prije nego što krenete, vrijedi imati na umu nekoliko sitnica koje doživljaj čine potpunim. Svakako nazovite unaprijed i dogovorite prijevoz ako nemate vlastito plovilo. Gumenjak vas čeka na skradinskoj rivi, a ona kratka vožnja preko mora prekrasan je uvod u priču i prvi nagovještaj da ostavljate svakodnevicu na obali. Stol rezervirajte na vrijeme, osobito ljeti. Broj mjesta u uvali je ograničen, a glas o Vidrovači odavno se proširio među nautičarima, pa se zna dogoditi da slobodnog termina jednostavno nema. Bolje spriječiti nego žaliti.

I na kraju, dođite gladni i nikako nemojte žuriti. Vidrovača nije mjesto za brzi obrok ili ručak tijekom kojeg ćete gledati na sat. Ovo je adresa za ono staro, gotovo zaboravljeno popodne koje se neprimjetno otegne sve do večeri, uz dobru kapljicu, miris mora i razgovor s dragim ljudima zbog kojeg ćete poželjeti da vrijeme stane.