Željko stare kombije pretvara u kampere, a po njih u Slavoniju dolaze kupci iz cijele Europe: “Prvi sam izrađivao godinu i pol”

Željko je vedar i otvoren čovjek, jedan od onih s kojima se odmah osjetite ugodno, bez grama glume. Što razgovor duže traje, jasnije je da tu vedrinu nije ostavio u radionici, nego ju je ugradio u svaki kamper koji iz nje izađe. Teško je ne primijetiti kako je došlo do određene simbioze između Željka i njegovog posla. Njegov karakter prelio se u projekte, a svaki završeni kamper kao da ga je poveo sa sobom na putovanje. Zvuči možda pomalo otkačeno, ali jedan odmor, negdje na planini ili uz more, u prostoru gdje nema ničeg suvišnog, nosi isti onaj duh kao i ovaj čovjek koji je na neki način omogućio taj odmor.

Ipak, budimo konkretniji i krenimo od osnova, a maštarenja možemo ostaviti za kasnije. Željko Lipušić, čovjek na čelu Panonia Campera, inače je smješten u Pakracu, gdje prerađuje stare kombije u kampere. Posao je to koji je sebi sam osmislio nakon što je napustio sigurnu poziciju voditelja autoservisa. Vještinu i ljubav prema putovanjima, kaže, nosi u genima pa se odlučio okušati i na neki način spojiti to dvoje.

“Po struci sam inženjer elektrotehnike. Imam tu vještinu vjerojatno genetski naslijeđenu od oca i djeda koji su svi bili u toj branši. Svemu tome sam nadodao puno želje, interesa i strasti, koji su nekada rezultirali promašajima, nekad uspjesima koji su konačno rezultirali time da dođem do ovoga. Mogu reći da je upornost ta koja me je najviše vodila”, govori Lipušić.

Djed mu je bio kolar, otac automehaničar, a on je dvadesetak godina vodio ovlaštene autoservise u Pakracu, Lipiku, Bjelovaru i Kutini. Posao je bio siguran i dobro plaćen, ali se, kaže, umorio od takvog života pa se odvažio na novi, ali nešto rizičniji korak. U poslu je danas pomalo automehaničar, pomalo strojar, stolar, autoelektričar, a napominje da ponekad mora biti i dizajner.

Sve je počelo 2017., sasvim slučajno, kada je na oglasniku naletio na povoljan kombi. Ubrzo nakon toga odlučio je kupiti ga s namjerom da ga preuredi za sebe.

“Najprije je ideja bila da ga napravim za sebe, ali nakon što sam prostudirao sve opcije, odlučio sam ga ipak napraviti za prodaju, i to maksimalno kvalitetno koliko sam u tom trenutku mogao i znao”, prisjeća se.

Svoj prvi projekt radio je godinu i pol, u slobodno vrijeme, dok je još bio zaposlen u servisu. Kad je bio gotov, odvezao ga je u Njemačku i prodao. Kaže nam kako je sa svojim prvim kupcem i danas u kontaktu, a često ga i posjeti. Nakon toga Lipušić je shvatio da bi to mogao biti samostalni posao od kojeg se može živjeti.

Ponukan tom idejom, u listopadu 2019. otvorio je tvrtku Panonia Camper. Ideja je bila jednostavna na papiru: kupiti polovni kombi, preraditi ga u kamper, prodati ga. Međutim, iza svega stoje mjeseci rada. Kako bi se jedan kombi prenamijenio, potrebno je najmanje 700 do 800 radnih sati, a cijena gotovog kampera na kraju iznosi između 15 i 20 tisuća eura.

“Ljudi u Hrvatskoj imaju percepciju da se to može napraviti za pet tisuća eura. Možda i može, ali to je bačeni novac. Ja želim napraviti nešto dobro”, kaže Lipušić.

Korona i Brexit zakomplicirali su mu posao baš kad je sve krenulo najbolje. Narudžbe su stizale iz Njemačke, gdje se godišnje registrira čak 75 tisuća kamp vozila, ali su dijelovi i materijal počeli kasniti mjesecima. Na isporuku krova za jedan kamper, naručenog iz Engleske, čekao je čak 13 mjeseci. Međutim, najveći problem mu danas nije nedostatak posla, nego nedostatak ruku. Lipušić radi sam i zato mora odbijati klijente, koliko god mu to teško padalo.

“Nažalost, vječiti problem u Hrvatskoj i općenito u svijetu je nezainteresiranost mladih za vještine koje traže dosta razmišljanja, vještine u kojima je potrebno upotrijebiti tjelesnu snagu i rad rukama”, kaže.

Željko nije jedini koji se u Hrvatskoj okušao u ovom poslu, ali ono što njega ističe među ostalima njegovo je veliko iskustvo iz prve ruke kada su u pitanju putovanja kamperima. Iako ima i apartman na moru, kaže da mu ništa ne pruža onaj osjećaj slobode kao putovanje kamperom, gdje se može prespavati gotovo gdje god želite, bilo na planini, bilo u centru grada, napraviti razgledavanje i nastaviti dalje, bez plana koji se mora poštovati u minutu.

Najveći motiv u svemu mu je obitelj. Supruga Anita drži sve u pravom redu, a sin Domagoj pridružuje mu se u poslu. Upravo je on, priznaje Lipušić, bio jedan od glavnih razloga zašto je sve pokrenuo.

“Mene su vodila tri motiva, da samostalno pokrenem nešto svoje, da se maknem i odmorim od ljudi i, najvažnije, da svom sinu napravim kakav takav temelj za posao koji može raditi u budućnosti, ako ga to bude zanimalo”, kaže.