U samo nekoliko mjeseci 600 rudara i vojnika u ovoj su planini izdubila 52 tunela: staza je danas hit u hrvatskom susjedstvu

Sve više ljudi u vrijeme ljetnih vrućina umjesto mora odabire planine. A jedan planinski lanac nedaleko od Hrvatske posebno je popularan. Posljednjih godina, na društvenim mrežama se čini da baš svi idu u Dolomite! Ovaj planinski masiv ima 21 vrh viši od 3000 metara, čarobna alpska jezera, šetnice i staze za sve razine kondicije… Jedna od najatraktivnijih staza svakako je legendarna Strada delle 52 Gallerie, odnosno Put 52 tunela. Kao što joj ime i govori, na njoj se nalazi čak 52 tunela izdubljena u stijeni, a priča o njezinom nastanku fascinantna je kao i priroda koja je okružuje.

Ako ste ikada poželjeli doslovno proći kroz planinu, Put 52 tunela mjesto je na kojem ćete tom doživljaju biti jako, jako blizu. Staza duga oko 6,5 kilometara prolazi kroz čak 52 tunela isklesana u živu stijenu, a ukupno je više od dvije trećine njezine duljine ukopano u planinu. Između tunela otvaraju se spektakularni vidici na strme litice, duboke klance i vrhove Malih Dolomita, pa svaki izlazak na dnevno svjetlo donosi novu panoramu koja oduzima dah.

Ova, danas slavna staza nije nastala zbog ljubavi prema planinama, već zbog rata. Nalazi se na padinama planine Pasubio u talijanskoj regiji Veneto, a u stijenu je uklesana tijekom Prvog svjetskog rata. U to vrijeme Pasubio je bio jedna od najvažnijih bojišnica između talijanske i austro-ugarske vojske.

Početkom 1917. godine talijanska vojska našla se pred ozbiljnim problemom. Dotadašnji opskrbni put prema vrhu bio je izložen neprijateljskoj topničkoj vatri pa je bilo nužno pronaći sigurniji prolaz. Rješenje je bilo gotovo nezamislivo: probiti potpuno novu cestu kroz gotovo okomite stijene južne padine Pasubija.

Radovi su započeli u veljači 1917., a završeni već u studenome iste godine. U manje od devet mjeseci oko 600 rudara i vojnika uspjelo je izgraditi cestu kojom su se mogle kretati mazge natovarene streljivom, hranom i ostalim potrepštinama. Cijela je ruta pažljivo projektirana tako da ostane izvan dometa austro-ugarskog topništva, zbog čega se smatra jednim od najvećih pothvata vojnog inženjerstva iz Prvog svjetskog rata.

Posebna čar ove rute krije se, dakako, u njezinim tunelima. Svaki od njih ima svoj broj i ime, a razlikuju se po duljini, obliku i načinu na koji prolaze kroz planinu. Najpoznatiji je tunel broj 19, dug oko 320 metara. Njegova unutrašnjost vijuga kroz stijenu u obliku spirale, s nizom zavoja koji posjetitelju stvaraju dojam da se nalazi u golemom kamenom labirintu.

Odmah nakon njega slijedi još jedan spektakularan prolaz, tunel broj 20, koji se poput vadičepa penje kroz usku kamenu kulu. Upravo su ta dva tunela postala zaštitni znak cijele staze i među najfotografiranijim su mjestima na Pasubiju.

Iako su tuneli glavna atrakcija, jednako su impresivni dijelovi između njih. Staza se na pojedinim mjestima doslovno lijepi uz litice, dok se ispod otvaraju stotine metara duboke doline. Na najvišem dijelu rute, oko 2000 metara nadmorske visine, pogled se pruža na vrhove Malih Dolomita, a za vedrog dana vidi se velik dio pokrajine Veneto.

Na kraju uspona planinare dočekuje planinarski dom Rifugio Achille Papa, nazvan po talijanskom generalu koji je zapovijedao obranom Pasubija tijekom rata. Terasa doma idealno je mjesto za predah prije povratka.

Do početka staze najlakše je doći automobilom do parkirališta kod Bocchetta Campiglia iznad prijevoja Passo Xomo, odakle započinje uspon. Najčešća kružna ruta vodi uz Put 52 tunela do doma Rifugio Achille Papa, a povratak se obavlja nešto lakšom vojnom cestom Strada degli Scarubbi. Cijela tura duga je oko 14 do 15 kilometara, s više od 1000 metara visinske razlike, pa zahtijeva dobru fizičku kondiciju. Za obilazak treba računati između šest i sedam sati, ovisno o tempu i stankama.

Za obilazak su obavezne kvalitetne planinarske cipele, a vrlo je preporučljivo ponijeti čeonu ili ručnu lampu jer su pojedini tuneli dugi, potpuno mračni i često mokri. Čak i usred ljeta u njima može biti vrlo hladno pa nije loše imati topliju odjeću. Vožnja biciklom na stazi je zabranjena zbog opasnih dionica i više teških nesreća koje su se događale u prošlosti. kao i uvijek kod planinarenja, najbolje vrijeme za posjet su kasno proljeće i rana jesen, no i ljeti ona pruža osvježenje i prekrasne poglede. Samo zima nije idealna jer zbog snijega i leda prolazak može biti prilično opasan.