Cijeli je grad 25 godina ležao ispod 10 metara vode, a onda je ponovno izronio: njegove bijele ruševine izgledaju sablasno

Na obali jezera Epecuén nekoć su se nizali se hoteli i toplice, šetale su tisuće turista. Mjesto je imalo 1500 stanovnika, školu, klaonicu, kupalište, pa čak i dvorac. Voda jezera bila je izrazito slana i smatrala se ljekovitom, pa su tisuće posjetitelja dolazile odmarati, ali i liječiti brojne kožne i reumatske tegobe.

A onda je u samo nekoliko mjeseci sve to nestalo. Grad Villa Epecuén je počela gutati voda, a nekoliko godina poslije nalazio se čak deset metara ispod površine jezera. Nakon što je 25 godina bio gotovo zaboravljen pod masom vode, ponovo je izronio i ono što se ukazalo nakon povlačenja vodene mase prizor je koji i danas fascinira, jednako kao i priča o gradu koje je progutalo jezero zbog kojeg je nastao.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je riječ o filmskoj scenografiji nakon apokalipse. Ulice postoje, ali uz njih nema čitavih kuća. Umjesto zelenih krošnji uz cestu se uzdižu gola, mrtva stabla, a ono što je ostalo od zidova, stepenica i temelja presvučeno je blijedom korom soli. Čitav krajolik djeluje kao da je netko zaustavio vrijeme. Tako danas izgledaju ostaci Ville Epecuén, nekada poznatog argentinskog turističkog mjesta na obali istoimenog slanog jezera, oko 600 kilometara jugozapadno od Buenos Airesa.

Još je neobičnije ono što mu se dogodilo. Grad je 1985. počela gutati voda, a nekoliko godina poslije nalazio se čak deset metara ispod površine jezera. Ondje je ostao desetljećima. Kad se voda napokon počela povlačiti, iz nje su ponovno izronile stare ulice, ruševine hotela i kuća te sablasna stabla koja slana voda nije poštedjela.

Villa Epecuén osnovana je 1921. godine uz obalu jezera čija je izrazito slana i mineralima bogata voda desetljećima privlačila goste. Kupanje u njoj povezivalo se s ublažavanjem različitih tegoba, osobito reumatskih i kožnih, pa se oko jezera razvio pravi termalni turizam.

Mjesto je s vremenom izraslo u ozbiljno turističko središte. Imalo je oko 1500 stalnih stanovnika, tisuće hotelskih kreveta, restorane, trgovine i pansione, a između 1950-ih i 1970-ih privlačilo je desetke tisuća gostiju. U službenim argentinskim podacima spominje se brojka od čak 25.000 turista koji su u godinama njegova procvata stizali iz Buenos Airesa i drugih dijelova zemlje.

Ali onda se priroda počela mijenjati. Od sredine 1970-ih u regiji je trajalo izrazito vlažno razdoblje. Padalo je više kiše, a jezero Epecuén, koje nema prirodni odvod, počelo je rasti. NASA navodi da je upravo višegodišnja promjena oborinskog obrasca bila presudna za ono što je slijedilo. Postojao je sustav nasipa i kanala koji je trebao kontrolirati vodu, ali pritisak je postajao sve veći.

Kobni trenutak stigao je u studenome 1985. Nakon snažne oluje jezero je probilo zaštitni nasip. Voda nije u nekoliko sekundi odnijela čitav grad poput tsunamija, nego je neumoljivo prodirala u ulice i kuće, prisiljavajući stanovnike na evakuaciju. Katastrofa nije završila nakon nekoliko dana. Razina jezera nastavila je rasti i sljedećih godina. Do 1993. mjesto je bilo zakopano ispod čak deset metara slane vode. Grad koji je desetljećima živio od jezera tada je upravo zbog tog jezera potpuno nestao. Stanovnici su život nastavili uglavnom u obližnjem Carhuéu. Villa Epecuén nikad nije obnovljena.

Desetljećima se činilo da će Epecuén zauvijek ostati na dnu jezera. No sredinom i krajem 2000-ih klimatski se obrazac ponovno promijenio. Regiju su pogodile izrazito suhe godine, isparavanje je postalo intenzivnije, a razinu jezera dodatno su smanjili novi kanali.

Oko 2009. voda se već osjetno povlačila, a pred očima stanovnika okolnih mjesta počeli su se pojavljivati dijelovi grada koje nitko nije vidio gotovo četvrt stoljeća. Do 2013. veći dio Ville Epecuén ponovno se nalazio na suhom. NASA-ine satelitske snimke posebno upečatljivo pokazuju transformaciju: od prepoznatljivih gradskih blokova 1985., preko jezera koje ih je potpuno prekrilo, sve do ponovnog pojavljivanja kopna.

Slana voda razorila je ciglu, beton, metal i drveće. Kuće su se urušile, automobili zahrđali, korijenje stabala ostalo je ogoljeno, a sol se nataložila po ruševinama i dala im karakterističnu sivobijelu boju. Zato današnja Villa Epecuén izgleda toliko nestvarno. Gradom se danas ponovno može hodati. I dalje su vidljivi obrisi ulica, temelji kuća, ostaci zidova, bazena i nekadašnjih turističkih objekata. Iz zemlje vire zahrđali komadi metala, a mrtva stabla uz nekadašnje avenije djeluju gotovo poput skulptura.

Ruševine su u međuvremenu postale službeno zaštićena povijesna baština pokrajine Buenos Aires, a lokalne turističke vlasti danas ih promoviraju kao jednu od glavnih atrakcija područja. Posjetitelji mogu obići i Centar za interpretaciju jezera Epecuén, uređen u nekadašnjoj željezničkoj stanici, jednoj od rijetkih građevina koje su preživjele katastrofu. Organiziraju se vođene obilaske ruševina, pa čak i noćne ture kroz Epecuén, kada cijeli prizor dobiva još neobičniju atmosferu.