Bili smo u zagrebačkom muzeju u kojem eksponate smijete dirati, mijenjati i ponijeti kući! Ovakav koncept još nismo vidjeli

Ono što nas ponajviše fascinira kod umjetnosti jest to što ona obično daje oblik onome što ne možemo izgovoriti. Njezina mogućnost da govori slobodno, a ujedno i univerzalno, nadilazi svaki drugi jezik. Umjetnost je ipak možda na nas ostavila najveći dojam kad nas je pozvala na sudjelovanje, a njezino najjače djelovanje osjetili smo kada se pojavila donekle ranjena i nedovršena. Često umjetnost biva poput nedodirljivog predmeta pred kojim treba šutjeti, prije nego kao proces u kojem smijemo sudjelovati, ali u ovom muzeju je odlučeno da ne treba uvijek biti tako.

Upravo se na ovoj ideji temelji Muzej nedovršene umjetnosti u Zagrebu, jedno od neobičnijih kreativnih mjesta u centru grada. Smješten je u Ulici Eugena Kumičića, u impresivnoj građevini rađenoj prema projektu istaknutog arhitekta Viktora Kovačića, a već sam ulazak u prostor daje naslutiti da ovo nije muzej u klasičnom smislu riječi. Iza starih vrata ne čeka vas tišina velikih izložbenih dvorana, nego prostor koji živi, mijenja se i dopušta da svatko u njemu ostavi trag.

Saznali smo kako je ideja, zapravo, krenula prilično jednostavno, gotovo iz šale. Mnogi koji stvaraju dobro znaju taj trenutak: započnu crtež, skicu, rukopis, sliku ili predmet, a zatim ga ostave po strani jer se pojavi nova ideja, novi materijal, nova potreba. Nedovršeni radovi skupljaju se po ladicama, atelijerima i kutijama, a u Muzeju nedovršene umjetnosti oni postaju glavni igrači. Ne kao neuspjeh, nego kao poziv.

Osnivačica nam je otkrila kako prvotno ovo nije trebao biti muzej. Početna zamisao bila je stvoriti prostor u kojem bi se ljudi mogli okupljati oko umjetnosti, ručnog rada i kreativnih radionica. Želja je bila povezati one koji znaju i vole stvarati s onima koji bi tek htjeli probati, ali ne znaju odakle krenuti. Kako se ideja razvijala, postajalo je sve jasnije da prostor može biti nešto šire od radionice: mjesto u kojem umjetničko djelo ne mora imati samo jednog autora, niti mora biti dovršeno da bi imalo smisla.

Ovo je muzej u kojem netko može započeti rad, netko drugi ga nastaviti, a treći dovršiti. Posjetitelji mogu sjesti za stol, uzeti dostupne materijale i alate, okušati se u tehnici koja im je nova ili poznata, a zatim odlučiti hoće li svoj rad ponijeti sa sobom ili ga ostaviti drugima. Važno je samo jedno: poštovati ono što je netko prije vas započeo i ostaviti prostor otvorenim onima koji dolaze nakon vas.

Muzej se prostire na osamdesetak četvornih metara i podijeljen je u tri tematske cjeline. Najveća prostorija funkcionira kao svojevrsni zajednički atelijer, s velikim drvenim stolom u središtu i stanicama za različite oblike kreativnog izražavanja. Ondje se može raditi s akvarelom, ugljenom, tkaninom, koncem, iglom, papirom, linorezom i drugim materijalima. U drugim se sobama posjetitelji mogu okušati u crtanju, pletenju, slikanju i drugim tehnikama, bez pritiska da nešto mora ispasti savršeno.

Odsutnost pritiska jedna je od najljepših strana ovog mjesta. Ono ne traži od posjetitelja da bude umjetnik. Ne traži ni talent ni iskustvo ni veliku ideju. Dovoljno je sjesti, uzeti alat u ruke i dopustiti sebi nekoliko minuta ili sati stvaranja. Za nekoga će to biti igra, za nekoga odmor od svakodnevice, za nekoga povratak zaboravljenoj vještini, a za nekoga možda prvi trenutak u kojem će shvatiti da kreativnost nije rezervirana samo za odabrane.

Sam prostor uređen je u skladu s tom filozofijom. Zidovi imaju sirovu, radničku atmosferu. Prostor jke inspiriran limarskom radionicom, njezinim mirisima, bojama i osjećajem mjesta u kojem se nešto stalno izrađuje rukama. Mnogo toga u muzeju nastalo je od spašenih, odbačenih ili prenamijenjenih predmeta. Stare daske, pronađeno drvo, stolci, vratašca, komadi namještaja i sitni predmeti dobili su novu funkciju, a neki su se pretvorili u eksponate.

Muzej nedovršene umjetnosti namijenjen je svima koji žele malo drugačiji susret s umjetnošću. Onima koji vole rukotvorine, onima koji se žele okušati u nekoj tehnici, roditeljima s djecom, kreativcima koji traže poticaj, ali i onima koji se inače možda ne bi usudili sjesti pred prazan papir. Ovo je prostor u kojem se umjetnost ne promatra s distance, nego joj se prilazi izbliza, s rukama u materijalu i bez straha od nesavršenosti.

U posljednje vrieme koncept muzeja još se snažnije okrenuo posjetiteljima, osim samih radova i gosti muzeja postaju važan dio života prostora. Najbolji dokaz toga je da se u muzeju vodi Muzejski dnevnik, svojevrsna bilježnica tragova u koju se upisuju posjetitelji kroz radove koje su ondje ostavili, ali i kroz priče, susrete i male trenutke koji se dogode tijekom posjeta. Jedan od naupečatljivijih momenata iz dnevnika su posjetiteljice iz Novog Zelanda koje su na kraju obilaska otpjevale maorsku pjesmu i time sebi trajno zabilježile mjesto u dnevniku.

U vremenu u kojem se od svega očekuje da bude dovršeno, jasno, ispolirano i spremno za pokazivanje, ovaj mali zagrebački muzej nudi suprotnu, možda i važniju lekciju. Nedovršeno ne mora značiti neuspjelo. Ponekad znači otvoreno. Ponekad znači živo, a ponekad je upravo ono što još nije gotovo najbolji poziv da se uključimo. Upravo se u tome možda najbolje vidi smisao ovog mjesta: kroz umjetnost ljudima pokazati da imaju sposobnost, ali i pravo, mijenjati svijet oko sebe.