Posjetili smo samostan u kojem pivo proizvode gotovo 1000 godina! Malo ima pola litre, a veliko se pije iz krigle od litre

Subota je počela pospano i s jednom naizgled običnom vožnjom cestom koja vijuga kroz bavarska polja, a završila je otkrićem da se čitav jedan svijet, star više od tisuću godina, krije tek pola sata od grada Regensburga. Ostavili smo auto na parkiralištu u mjestu Weltenburg i krenuli pješice prema samostanu jer je to jedini način da se dođe do njega. Polagana šetnja od 15 minuta odmah je nagovijestila da nas ne čeka uobičajen izlet. Prema istom smjeru, kao da ih vuče nevidljiva struja, slijevale su se skupine ljudi svih dobi, mala djeca koja su tek učila hodati ili ona u kolicima, starci oslonjeni na štapove, pa čak i ljudi u invalidskim kolicima gurani rukama svojih najbližih. Nešto u toj „procesiji“, u njezinoj nedorečenosti, natjeralo nas je da se ponovno zapitamo kamo to, zapravo, idemo. Odgovor je stigao čim smo prošli posljednji zavoj staze.

Dunav je toga jutra bio sramežljiv, jako niskog vodostaja, ali i dalje dovoljno zavodljiv da vas šarmira u istom trenu susreta. Weltenburger Enge, odnosno dunavski klanac tu kod Weltenburga, nije samo lijepa riječna dionica. Koliko je ovo mjesto fasciniralo i druge, govori činjenica da je riječ o prvom nacionalnom prirodnom spomeniku u Bavarskoj i zaštićenom području između Kelheima i Weltenburga. Prije 150 milijuna godina ovaj je kraj prekrivalo plitko suptropsko more, a današnje vapnenačke stijene nastale su od koraljnih i spužvastih grebena. Kasnije je voda sebi probila put kroz stijenu, a danas Dunav otprilike pet kilometara teče između vapnenačkih litica koje se mjestimice uzdižu do 70 metara. Zbog niskog vodostaja mjesto uobičajenog velikog broda zauzela je manja barka koja je klizila kroz klanac poput igle kroz tkaninu. S obje strane dizale su se te strme vapnenačke litice obrasle gustom šumom, oblikovane tisućljećima strpljivog rada rijeke koja je, sloj po sloj, prokopala svoj put kroz kamen.

Ponegdje su se stijene nadvijale toliko blizu vodi da smo ih mogli dotaknuti, a onda bi se odjednom povukle, otvarajući male zaljeve i šljunčane obale na kojima bismo se, da smo imali više vremena, rado okupali. Rijeka se provlačila kroz taj krajolik u zavojima koji su djelovali poput koreografije, kao da je netko, davno prije nas, dobro promislio kako će izgledati svaki sljedeći kadar. Šuma koja se penjala uz obje strane klanca nije bila samo nijema kulisa, nego živa pozornica.

Planinari su se probijali stazama skrivenim među stablima, kajakaši su parali površinu vode, a nekoliko ljudi sunčalo se i kupalo odmah uz obalu. Zvučat će neobično, ali upravo je ta neobična živost i dramatičnost, gustoća zelenila naslonjena na okomite stijene i ljudi koji tu i tamo izviru u šumi ili na obali, u nama probudila sjećanje na neki poznat prizor. Možda i nije riječ o stvarnom krajoliku koji nam se čini poznatim, nego prije o dojmu, o onom trenutku kad slika pred očima prestane pripadati mjestu na karti i počne pripadati osjećaju koji je u nama nešto nekada izazvalo: možda je to bila fotografija, možda film, a možda samo naša mašta.

Kad je barka pristala, pred nama se ukazao samostan koji, prema predaji, seže sve do 617. godine, kada su ga na tom istom poluotoku, okruženom rukavcem Dunava, utemeljili irski redovnici. To bi ga činilo najstarijim samostanom u cijeloj Bavarskoj, mjestom koje je nadživjelo rimske ceste što su nekoć prolazile ovom dolinom, stoljeća ratova, sekularizaciju s početka devetnaestog stoljeća, koja ga je gotovo izbrisala s karte, i konačno obnovu pod bavarskim kraljem Ludwigom I. sredinom istog stoljeća. Hodajući prema samostanskom dvorištu, teško je bilo ne osjetiti tu težinu vremena, iako je sve oko nas, barokne fasade, uređeno dvorište, mirisi iz obližnje kuhinje, djelovalo iznenađujuće živo i toplo, nimalo poput muzejskog eksponata.

Prvo smo se uputili u samostansku crkvu posvećenu svetom Jurju, remek-djelu koje su između 1716. i 1739. godine oblikovala braća Asam, Cosmas Damian i Egid Quirin. Ulazak u crkvu osmišljen je kao pravi kazališni čin. Predvorje vas dočekuje u gotovo neugodnoj tami, teškoj i zbijenoj, kao da graditelji namjerno žele da posjetitelj zastane i zadrži dah prije nego što mu dopuste da vidi ono što slijedi. Tek kad zakoračite dublje, prostor se rasprsne u bljesak zlata i svjetla, a taj prijelaz iz mraka u sjaj djeluje kao da netko iznenada otvara nebo iznad glave.

Iza glavnog oltara skriven je prozor kroz koji svjetlost pada tako da izgleda kao da dolazi izravno s neba, obavijajući lik svetog Jurja na konju u trenutku kad probada zmaja, dok uplašena kraljevska kći bježi u stranu, zamrznuta u pokretu koji traje već tri stoljeća. Podignete li pogled prema stropu, čeka vas druga prevara oka, kupola koja se čini dubokom i zaobljenom zapravo je posve ravna ploha, naslikana rukom Cosmasa Damiana Asama s takvom vještinom perspektive da ga nerijetko uspoređuju sa samim Michelangelom. Negdje visoko, s ruba te iluzije, u kamenu je uklesano nasmiješeno poprsje samog Cosmasa, kao da umjetnik i danas, stoljećima kasnije, promatra posjetitelje kako zabacuju glave unazad i pokušavaju razotkriti njegovu varku.

Tik uz samostan smjestila se pivovara koja se smatra najstarijom samostanskom pivovarom na svijetu, s korijenima koji sežu do 1050. godine. Ako je ovo istina, radi se o tisuću godina neprekinutog varenja piva na istom mjestu, što je podatak koji nas je natjerao na tiho strahopoštovanje. Osobito kad smo shvatili da su redovnici koji su prvi put pripremili sladovinu u ovim podrumima živjeli u svijetu bez tiska, bez parnog stroja, bez ijedne od stvari koje smatramo temeljem modernog doba, a njihov je recept, u osnovi, preživio sve to.

Poslije razgledavanja sjeli smo na ručak u samostanskom dvorištu, za drvenim stolovima poredanim u sjeni starih stabala, dok je iz kuhinje dopirao miris hrane, a prepuna bašta jedva se mogla obraniti od ljudskog žamora. Razgovor s konobarom, Hrvatom koji je namjerno bio zadužen za nas od trenutka kad smo rezervirali stol, pretvorio se u malu lekciju iz lokalne aritmetike. Kad nas je upitao želimo li malo ili veliko pivo, mi smo svi skoro uglas uzviknuli: veliko. Međutim, ispostavilo se da njihova mala mjera iznosi pola litre, dok velika znači cijelu litru. Bio je to trenutak koji nas je nasmijao, a i natjerao na promjenu narudžbe. Tamno pivo koje smo naručili, Barock Dunkel, iz obližnje pivovare, opravdalo je svoj glas: gusto je i snažno, gotovo crno u čaši, s notama pečenog slada i karamele, a opet iznenađujuće meko, bez gorčine koja bi remetila taj dojam. Nakon ručka i „malih“ piva nije bilo lako krenuti natrag prema gradu, ali natjerali smo se na pokret obećavajući sebi da ćemo se zasigurno bar još jednom tu vratiti.

Na povratku prema parkiralištu, ona jutarnja kolona ljudi više nije djelovala neobično. Bilo je jasno zašto su svi išli u istom smjeru. Neki zbog crkve, neki zbog piva, neki zbog šetnje, neki zbog broda, neki samo zato da provedu subotu uz rijeku i u šumi. Weltenburg ih sve prima bez velikih objašnjenja. Ovo je možda najbolji adut malog mjesta pokraj Regensburga, ne nudi jedan razlog za dolazak, nego cijeli dan koji se prirodno složi sam od sebe.