Stigli smo u Njemačku, a osjećali se kao da smo u Italiji! U samom centru ljudi se kupaju, a terase su pune od jutra do večeri

Talijani i Nijemci na prvu djeluju kao dva svijeta. Jedni glasno gestikuliraju uz espresso, drugi uglavnom šute uz pivo. Jedni grade katedrale pune svjetla, drugi gotiku koja probada nebo. A onda stignete u Regensburg i shvatite da negdje na sjeveru Alpa netko nije dobio tu poruku. Grad Regensburg izgleda kao da ga je Italija poslala na razmjenu u Bavarsku, pa se toliko dobro uklopio da je ostao zauvijek.

Kako bismo se u ovo osobno uvjerili, a ne da to samo ostane neka priča s foruma, trebalo nam je sedam sati vožnje i otprilike trideset pet tunela, što je, priznajemo, pomalo talijanska količina tunela za jedno njemačko putovanje. Svaki put kad bismo izronili iz mraka, pejzaž je izgledao malo pitomije, malo toplije, kao da nas cesta polako uvjerava da idemo u pravom smjeru. Kad smo napokon stigli i vidjeli prve terase pune ljudi na suncu, jasno nam je bilo da tih trideset pet tunela nije bio samo put do grada, nego i priprema za skok iz jedne kulture u drugu.

Prve minute šetnje starom jezgrom dovoljne su da se zapitate jeste li slučajno zaspali u vlaku i probudili se negdje kod Verone. Uske uličice, žuti i okerasti fasadni tonovi, kućice s drvenim gredama koje odaju francuski i njemački utjecaj, a onda, usred svega toga, uske kamene kule koje bi jednako dobro stajale u Bologni ili San Gimignanu. I zapravo, mogli bismo reći da su odande i stigle. U srednjem vijeku Regensburg je bio jedno od najvažnijih trgovačkih središta Europe. Njegovi su trgovci poslovali s talijanskim gradovima i kući nisu donosili samo robu nego i ideje. Bogate obitelji počele su graditi vlastite kule kao simbol moći i ugleda. Što je toranj bio viši, to je njegov vlasnik imao veći društveni status. Nekada ih je u gradu bilo oko šezdeset, danas ih je sačuvano dvadesetak, više nego u bilo kojem gradu sjeverno od Alpa. Upravo zato Regensburg često nazivaju gradom prvih europskih nebodera. Naravno, riječ je o neboderima srednjeg vijeka, visokim kamenim kulama koje su prije osam stoljeća potpuno promijenile njegovu vizuru.

Talijanski duh ne staje samo na pročeljima. Ono što je najupečatljivije u ovom gradu jest da se on osjeti i u ritmu dana. Regensburg je sveučilišni grad pa je prepun mladih ljudi koji sjede na terasama od jutra do večeri, na trgovima, uz ulice, u dvorištima, skriveni između zgrada gdje bismo najmanje očekivali stol i stolicu. Grad je živ na način koji rijetko viđamo u zemlji za koju svi nepravedno smatramo da je hladna i uštogljena. Ono što najviše oduševljava jest da tu vrevu ne stvaraju samo turisti, kako to obično biva u Hrvatskoj. Lokalci su ti koji drže terase punima i zbog toga grad na neki način izgleda kao da svaki dan nešto slavi.

Ovaj ritam prati veliki i moćni Dunav. Jasno je da on ovdje nije granica grada nego njegovo središte i, u jednu ruku, dnevni boravak. Na obalama ljudi čitaju knjige, sunčaju se, organiziraju piknike ili jednostavno sjede s nogama u vodi. Mnogi se kupaju usred grada, dok pored njih prolaze brodovi puni izletnika. Kameni most iz 12. stoljeća, koji se uzdiže iznad tog istog Dunava, jedan je od najstarijih očuvanih u Njemačkoj. I na neki način, ne toliko svojim izgledom koliko duhom, podsjeća na još jedan simbol Italije, a to je Ponte Vecchio. Most povezuje dvije strane grada i neprestano je ispunjen ljudima. Netko fotografira, netko svira gitaru, a netko samo zastane naslonjen na ogradu i promatra rijeku.

Zanimljivo je i to da se povijest u Regensburgu ne krije u muzejima, nego stoji razasuta kroz grad i na brdima iznad grada. Točka koju je teško ne primijetiti jest stanovita Walhalla, spomen-hram nadahnut atenskim Partenonom koji je dao izgraditi bavarski kralj Ludwig I. Impresivnost ove građevine ne možemo osporiti, ali ovo je moment koji vas vrati u realnost da ste ipak u Njemačkoj koja ponekad bez prevelikog smisla donosi odluke o gradnji. Još jedan takav primjer kraljevske opsesije veličinom i simbolima posjetili smo u obližnjem mjestu Kelheim, takozvanu Dvoranu oslobođenja koja stoji u spomen na pobjede nad Napoleonom. Oba zdanja nas donekle zbunila, ali nas nikako nisu ostavila ravnodušnima, a o psihološkim dijagnozama tadašnjih kraljeva i ukusu za arhitekturu sada baš i nema previše smisla raspravljati.

Ploveći Dunavom moguće je s primjerene udaljenosti promatrati ova zdanja. Na jednoj od tih ruta brodom, u klancu koji rijeka probija kroz vapnenačke stijene, posjetili smo i samostan Weltenburg. Što bi posjet Bavarskoj bio bez samostana i piva. Prema povijesnim podacima ovo je jedan od najstarijih samostana u cijeloj Bavarskoj, osnovan još u sedmom stoljeću. Uz njega djeluje pivovara koja pivo kuha još od 1050. godine, ako je vjerovati nekim tumačenjima, radi se o najstarijoj samostanskoj pivovari na svijetu. Redovnici i danas toče pivo posjetiteljima u dvorištu. S jedne strane pogled vam ide na baroknu crkvu, a s druge na Dunav, što je vjerojatno najbolji dokaz da se duhovni i ovozemaljski užici u Bavarskoj odlično slažu.

Kad je riječ o hrani, Regensburg ne štedi na izboru. Restorana ima na svakom koraku, od tradicionalnih bavarskih gostionica do modernijih adresa, no jedno mjesto vrijedi izdvojiti. Uz sam Kameni most stoji Wurstkuchl, mala kuhinja koja se smatra najstarijim još uvijek radnim restoranom na svijetu. Neki ovo mjesto nazivaju i najstarijim fast foodom na svijetu zbog ponude na jelovniku. Zgrada je nekad služila kao gradilišni ured za izgradnju mosta u dvanaestom stoljeću, a kasnije se pretvorila u kuhinju za lučke radnike i klesare koji su gradili obližnju katedralu. Danas se tu dnevno isprži i posluži nekoliko tisuća kobasica, uz zelje i slatki senf, po receptu koji obitelj koja vodi kuhinju čuva već 900 godina.

Puno je još toga što bismo vam mogli ispričati, ali stranica je premalo, jednostavno morate sami posjetiti ovaj grad i uvjeriti se u šarolikost i bogatstvo ponude. Možemo samo reći na kraju da Regensburg ostavlja dojam grada koji je odlučio ne birati između sjevera i juga. Uzeo je od Italije lakoću i toplinu, od Njemačke red i preciznost, i od toga sastavio mjesto koje se čini poznatim, a opet potpuno drugačijim od svega što smo očekivali na obali Dunava.