Ušetao sam u samostan star 900 godina u kojem redovnici i danas žive po pravilima iz srednjeg vijeka. Prizor je nevjerojatan

Ovog ljeta proveo sam nekoliko dana u Provansi i znao sam da želim posjetiti selo Gordes koje je svojedobno ugledni američki časopis Travel + Leisure proglasio najljepšim selom na svijetu. Nakon nekoliko sati lutanja uskim kamenim uličicama, odlučio sam posegnuti za Google Mapsom kako bi istražio što se nalazi u blizini i na koncu na najbolji mogući način isplanirao ostatak dana. I onda sam ugledao njega… Samostan Notre-Dame de Sénanque u tom se trenutku nalazio samo par kilometara dalje. Tog je dana bilo oko 38 stupnjeva u zraku, kamen u selu gotovo je bliještao na suncu, cvrčci su bili glasniji od svega oko nas, a nakon hodanja uzbrdo i nizbrdo jedino o čemu smo razmišljali bilo je pronaći malo hlada. Onda smo sjeli u automobil, krenuli zavojitom cestom iz Gordesa i nakon nekoliko minuta krajolik se potpuno promijenio. Stigli smo u kameni samostan Notre-Dame de Sénanque.

Već na parkingu osjećaj je bio potpuno drukčiji od onoga nekoliko kilometara dalje u Gordesu. Pred nama su se ukazali kameni zidovi opatije koji nekako u čovjeku probude potrebu da bude u tišini i jedno vrijeme ostane sam sa svojom mislima. Mi smo došli sredinom kolovoza, pa nas nisu dočekala ona intenzivno ljubičasta polja s fotografija zbog kojih je Sénanque postao jedan od najprepoznatljivijih prizora u Provansi. Lavandin je, naime, već bio pokošen. Isprva sam pomislio kako smo možda propustili ono najljepše, no danas zapravo mislim da nismo.

Meni je sama opatija bez ljubičaste kulise izgledala nekako stvarnije. U njenoj okolici nije bilo boje koja bi odvlačila pogled od debelih kamenih zidova i jednostavnog zvonika koji ponosno stoji „usred ničega“. Pred nama je u tom trenutku bila samo građevina u kojoj ljudi žive gotovo devet stoljeća i, što je najbolje od svega, ondje žive i danas.

U slučaju samostana Notre-Dame de Sénanque ne možemo govoriti isključivo da je riječ o srednjovjekovnom spomeniku koji je pretvoren u muzej. U njemu, naime, još uvijek boravi zajednica cistercitskih redovnika koja život organizira prema Pravilu svetog Benedikta. Redovnici se sedam puta dnevno okupljaju na zajedničkoj molitvi, a za vrijeme turističkih obilazaka povlače se u dio samostana koji nije otvoren posjetiteljima.

Laganim koracima ušao sam u prostorije kojima redovnici prolaze još od davnog 12. stoljeća. U njima nisam pronašao raskošne freske i monumentalne ukrase kakve često povezujemo s velikim europskim crkvama, i to me je najviše od svega oduševilo. Cistercitska arhitektura zapravo je suprotna svemu onome što nas asocira na golema sakralna zdanja kakva su izgrađena u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Prostor je pomalo ogoljen, ali prije svega funkcionalan i miran. Tijekom obilaska prošli smo kroz opatijsku crkvu, klaustar, staru spavaonicu redovnika, prostoriju kapitula u kojoj se zajednica sastajala i takozvanu prostoriju za grijanje. Velik dio tih prostora nastao je tijekom 12. i 13. stoljeća. Impozantno!

Priča Sénanquea započela je 23. lipnja 1148. godine. Tada je iz samostana Mazan u Ardècheu stigla skupina od dvanaest cistercitskih redovnika. Sénanque je bio četvrti cistercitski samostan osnovan u Provansi, a mjesto koje su odabrali nije bilo slučajno. Naime, dolina je duga oko kilometar, relativno uska i potpuno zaklonjena okolnim brdima. Cisterciti su svoja samostanska zdanja namjerno gradili izvan gradova i sela, na mjestima na kojima je zajednica mogla biti gotovo samodostatna.

Ovdje su imali kamen i drvo za gradnju, zemlju za obrađivanje i, što je bilo presudno, rijeku Sénancole. Samostan je trebao imati vodu, vrt, mlin, pekarnicu i sve što je zajednici omogućavalo da što manje napušta svoj prostor. Gradnja kompleksa trajala je gotovo šest desetljeća, a bila je dovršena oko 1220. godine. Čak se i naziv Sénanque vjerojatno povezuje s vodom. Prema povijesnim činjenicama koje navodi i sama opatija, mogao bi potjecati od latinskog izraza sana aqua, odnosno „čista voda“.

Sénanque tijekom stoljeća nije uvijek izgledao ovako spokojno. Samostan se u 13. i 14. stoljeću snažno razvio. Posjedovao je mlinove, poljoprivredna dobra, kuće i druge nekretnine širom Provanse, a njegova su stada mogla pasti na području od Mont Ventouxa do Sisterona. Zatim je stiglo razdoblje propadanja. U 15. stoljeću prihodi su se smanjivali, broj redovnika padao je, a ratovi su ostavljali posljedice na cijelu regiju. Tijekom 1544. godine samostan je napadnut, dio kompleksa izgorio je, a velik dio arhiva nestao je u požaru.

Francuska revolucija donijela je novu prekretnicu pa je sama opatija 1792. prodana, a novi je vlasnik uklonio vanjske vjerske simbole kako bi zaštitio kompleks od uništenja. Redovnici su se tijekom 19. i 20. stoljeća nekoliko puta vraćali i ponovno odlazili. Današnja zajednica vratila se 1988. godine.

Zanimljivo je i da ta slavna ljubičasta polja nemaju veze s prvim stoljećima samostana. Zemlja oko opatije dugo se koristila za ispašu i uzgoj krumpira i žitarica. Redovnici su lavandu počeli uzgajati tek sredinom 20. stoljeća, a današnja polja posađena su uglavnom tijekom 1970-ih. No, treba i ovdje jednu stvar razjasniti. Naime, oko opatije se danas pretežno uzgaja lavandin, hibrid prave i širokolisne lavande koji dobro uspijeva na nešto nižim nadmorskim visinama. Redovnici ga beru, od njega proizvode eterično ulje i prodaju različite proizvode u samostanskoj trgovini. Uz lavandin, zajednica danas živi i od maslina, meda, posjeta opatiji i gostoprimstva.

Sama opatija navodi da je najljepše razdoblje za cvatnju otprilike od 20. lipnja do 10. srpnja. Lavandin cvate tijekom lipnja i srpnja, nakon čega slijedi berba, pa je u kolovozu prizor bio sasvim drukčiji. Da ponovno planiram posjet Sénanqueu, vrlo vjerojatno bih jednom došao krajem lipnja ili početkom srpnja. Volio bih vidjeti tu dolinu kada je lavandin u punom cvatu i pred sivim kamenom nastane ona gotovo nestvarna ljubičasta kulisa koju svi poznajemo s fotografija.