Posjetili smo najljepše selo na svijetu. Toliko lijepih kamenih kuća nismo vidjeli nigdje, svaka ulica izgleda kao razglednica

Bilo je 38 stupnjeva u zraku kada smo stigli u Gordes. To je bio onaj tip vrućine u kojoj se zrak trese nad cestom, a cvrčci sviraju tako glasno da ih čujete i kroz zatvorene prozore auta. I onda, iza jednog zavoja, ukazalo se ono zbog čega su nastale tisuće i tisuće fotografija, čitavo selo od zlatnog kamena kako se penje uz liticu, s crkvom i dvorcem na samom vrhu. Zaustavili smo se, izašli iz auta i nekoliko trenutaka samo gledali. Vrućina odjednom više nije bila važna.

Gordes leži u srcu Provanse, na stjenovitom izdanku Monts de Vaucluse, na oko 340 metara nadmorske visine, i gleda prema dolini Calavona i masivu Luberon, zbog čega su mu Francuzi odavno nadjenuli ime „akropola Provanse“. Kada ga vidite izdaleka, odmah shvatite zašto. Kuće od blijedog vapnenca kao da izrastaju iz same stijene, poredane u katovima oko središnjeg dvorca.

Da nije riječ samo o našem dojmu, potvrdio je i ugledni američki časopis Travel + Leisure. Početkom 2023. proglasio je Gordes najljepšim selom na svijetu, ispred japanskog Shirakawa-goa i nizozemskog Giethoorna. Selo je i prije toga bilo na popisu najljepših sela Francuske, no ova titula odjeknula je poput groma iz vedrog neba i dovela nove posjetitelje iz cijelog svijeta.

Parkirali smo na ulazu u selo i krenuli pješice, jer se Gordes drugačije i ne može upoznati. Uske kamene uličice koje mještani zovu „calades“ vijugaju uzbrdo i nizbrdo, čas u hladu, čas na punom suncu. Svaki zavoj otvarao nam je novi prekrasan kadar, pa smo svako malo vadili mobitele. Kamen oko nas mijenjao je boju kako je dan odmicao, od svijetlog meda ujutro do tople zlatne nijanse popodne. Na trgovima smo pronašli hlad ispod platana, nekoliko malih kafića i dućane s lavandom, sapunima, keramikom i provansalskim delicijama.

Na vrhu sela dominira dvorac, Château de Gordes. Njegovi temelji sežu u 11. stoljeće, no izgled kakav danas vidimo dobio je u 16. stoljeću, u renesansnom duhu. Zanimljivo je da tadašnji gospodari sela u njemu zapravo nisu ni živjeli, nego su odande ubirali poreze. Kroz stoljeća dvorac je služio i kao skladište žita i kao zatvor, a danas je u njemu muzej. Nedaleko od njega nalazi se i crkva svetog Firmina, čiji korijeni sežu u 12. stoljeće, a današnji oblik dobila je u 18. stoljeću.

Ono što Gordes čini posebnim je i sve ono što ga okružuje. Naime, samo nekoliko kilometara od sela, duboko u uskoj provansalskoj dolini, nalazi se opatija Notre-Dame de Sénanque. Već sam dolazak na parking nas je oduševio. Nakon kamenih kuća, kafića i živahnih ulica Gordesa spuštate se prema dolini, a onda se pred vama pojavi gotovo nestvarno miran prizor kamenog samostana okruženog zelenilom i poljima. Cistercitsku opatiju osnovalo je 23. lipnja 1148. dvanaest redovnika koji su stigli iz samostana Mazan u Ardècheu, a gradnja kompleksa trajala je gotovo 60 godina, sve do početka 13. stoljeća.

Posebno je zanimljivo što Sénanque nije samo povijesni spomenik koji danas živi od turista. U opatiji i dalje postoji zajednica cistercitskih redovnika koja živi prema Pravilu svetog Benedikta, a njihov je dnevni ritam i danas podijeljen između molitve, duhovnog čitanja i rada. Redovnici se tijekom dana sedam puta okupljaju na zajedničkoj molitvi, pa se i od posjetitelja traži da poštuju tišinu i mir mjesta. Kada to saznate na licu mjesta, cijeli kompleks doživite nešto drugačije.

Sénanque je danas najpoznatiji po ljubičastim poljima ispred samostana koja iz godine u godinu završe na bezbroj fotografija Provanse. Zanimljivo, ono što svi uglavnom nazivamo lavandom zapravo je lavandin, hibrid koji redovnici ovdje uzgajaju kao dio svojeg svakodnevnog rada. Od njega dobivaju eterično ulje i izrađuju proizvode koji se prodaju u samostanskoj trgovini, a bave se i pčelarstvom te uzgojem maslina. Prihodi od tih proizvoda, zajedno s posjetima i monaškim gostoprimstvom, pomažu financirati život zajednice i obnovu opatije. Polja zato nisu samo prekrasna kulisa za fotografiranje, nego stvarni dio gospodarstva samostana, a ulazak među biljke službeno je zabranjen upravo kako bi se zaštitila berba redovnika.

Ako Sénanque želite vidjeti u njegovom najpoznatijem izdanju, najbolje je doći tijekom ljeta. Lavandin cvate nešto kasnije od prave lavande i u Luberonu se ljubičasta polja mogu zadržati do kraja srpnja, ponegdje i početkom kolovoza, ovisno o nadmorskoj visini i vremenskim uvjetima. Mi smo stigli malo prekasno za taj čuveni ljubičasti prizor. Polja su već bila pokošena, ali nakon prvih nekoliko minuta shvatili smo da nam to zapravo nije pokvarilo doživljaj. Bez intenzivne ljubičaste boje koja obično preuzme sve fotografije, još više dolazi do izražaja sama opatija i njen jednostavan kamen, gotovo potpuno odsustvo ukrasa i nevjerojatna tišina doline u kojoj stoji već gotovo devet stoljeća.

Gordes privlači i umjetnike. Ovdje su, naime, boravili i stvarali Marc Chagall, Victor Vasarely i André Lhote, a selo je s vremenom postalo i filmska zvijezda. Provansa i Gordes pojavljuju se u poznatom romanu „Godina u Provansi“ Petera Maylea, a u novije vrijeme selo su otkrili i gledatelji serije „Emily u Parizu“.

Kada smo se pred kraj dana vraćali prema autu, sunce je počelo padati i kamen je zasjao onom bojom zbog koje ljudi ovamo i dolaze. Bilo je i dalje vruće, noge su nas boljele od uzbrdica, ali nitko se nije žalio. Neka mjesta jednostavno zasluže svaku pohvalu koju dobiju. Gordes je jedno od njih i lako je povjerovati da uistinu nosi titulu najljepšeg sela na svijetu.

Ako planirate put u Provansu, izdvojite barem pola dana za Gordes i okolicu. Dođite rano ujutro ili pred večer kako biste izbjegli najveću gužvu i vrućinu, ponesite udobne cipele zbog strmih uličica i, ako ikako možete, uskladite dolazak s cvatom lavande. Nećete požaliti.