Ova izvrsna serija pokazuje koliko je tanka granice između civilizacije i divljaštva: likovi nisu osobito simpatični, ali to je prednost

Sjećam se da mi je još u dječjoj dobi u ruke došla knjiga Gospodar muha Williama Goldinga. Kako je do toga došlo, nisam sasvim sigurna. Pretpostavljam da je presudila donekle razumljiva zabuna prema kojoj knjiga čiji su glavni likovi djeca mora biti namijenjena djeci. Kako god bilo, knjiga me potpuno oduševila. Naravno, tada nisam mogla razumjeti sve psihološke, društvene i političke slojeve Goldingova romana. Moje oduševljenje bilo je mnogo jednostavnije i površnije. Priča mi je bila nevjerojatno napeta, uzbudljiva i pomalo zastrašujuća, a to je bilo sasvim dovoljno da mi ostane u sjećanju.

Godinama poslije pogledala sam i filmsku adaptaciju Gospodara muha iz 1990. godine, koju je režirao Harry Hook. Tom sam se filmu tijekom života više puta vraćala, što dovoljno govori o mojoj fascinaciji pričom o dječacima koji nakon avionske nesreće završavaju na pustom otoku. Iako sam s godinama počela drukčije promatrati odnose među likovima i razumijevati ono što mi je kao djetetu promicalo, priča je zadržala nešto od one prvotne privlačnosti. Zato me i nije posebno iznenadilo kada me, mnogo godina poslije, već sam opis serije Ose (Yellowjackets), koju sam pronašla na platformi SkyShowtime, uspio zainteresirati.

Skupina srednjoškolki, članica nogometne ekipe, nakon avionske nesreće ostaje zarobljena u divljini, daleko od civilizacije i bez nade u skori povratak kući. Goldingova priča ponovno je oživjela, samo što su dječake zamijenile djevojke, a tropski otok hladna i neprijateljska sjevernoamerička divljina. Usporedba je neizbježna, ali serija vrlo brzo pronalazi vlastiti identitet, ponajprije zahvaljujući dvjema vremenskim linijama. Jedna prati djevojke nakon nesreće 1996. godine, dok ih druga susreće skoro 25 godina poslije, kao odrasle žene koje pokušavaju voditi normalne živote.

Upravo mi je taj drugi dio priče posebno zanimljiv. Serija ne pokušava prikazati preživjele kao žene koje su nakon strašnog iskustva postale mudrije, snažnije i plemenitije. Naprotiv, one su sebične, manipulativne, emocionalno nezrele i pomalo iritantne. Njihovi odrasli životi zapravo su produžetak odnosa koji su nastali u divljini, samo što su umjesto preživljavanja sada u pitanju brakovi, djeca, karijere i tajne koje bi najradije zauvijek zadržale za sebe.

A što se točno dogodilo u divljini, pitanje je na kojem serija Ose (Yellowjackets) gradi velik dio svoje napetosti. Već na početku znamo da su djevojke prešle granice prihvatljivog ponašanja, a serija postupno otkriva kako je do toga došlo. Glad, hladnoća, strah i izolacija mijenjaju njihove odnose, stvaraju se hijerarhije, pojavljuju vođe, a pojedini rituali s vremenom postaju pravila zajednice. Upravo se ovdje najjasnije osjeća Goldingov utjecaj. Civilizacija i moralna načela pokazuju se mnogo krhkijima nego što bismo željeli vjerovati.

Ipak, Yellowjackets uvodi još jedan sloj koji cijelu priču čini dodatno intrigantnom. Mogućnost da se u divljini događa nešto nadnaravno neprestano se isprepliće s traumom, praznovjerjem i kolektivnom paranojom. Gledatelj nikada nije potpuno siguran svjedoči li neobjašnjivim pojavama ili psihološkom raspadu skupine djevojaka izloženih ekstremnim okolnostima. Moram priznati da mi se takva neodređenost svidjela, iako me povremeno smetala sklonost scenarista da gomilaju misterije.

Dodatni sloj vrijednosti serije izvrsna je glumačka postava koja uspijeva održati zanimanje i onda kada scenarij pomalo luta. Melanie Lynskey, Christina Ricci, Juliette Lewis i Tawny Cypress uvjerljive su u ulogama odraslih žena, dok njihove mlađe kolegice jednako dobro prikazuju postupnu transformaciju djevojaka koje su donedavno razmišljale o školi, ljubavima i nogometu. Posebno je zanimljivo promatrati koliko se njihove osobnosti mijenjaju, ali i koliko toga ostaje isto. Činjenica da likovi često nisu osobito simpatični meni predstavlja dodatnu prednost.

Naravno, serija nije bez mana, ali moram priznati da mi većina zamjerki koje joj se upućuju nije osobito uvjerljiva. Teško je očekivati da će serija s toliko epizoda i složenih zapleta konstantno održavati jednaku razinu napetosti, a mislim da Yellowjackets u tome zapravo vrlo dobro uspijeva. Ono što mi je posebno zanimljivo jest koliko se brzo i lako zbližite s likovima, bez obzira na to koliko njihovi postupci bili poremećeni. I koliko god cijela priča bila dramatična, nasilna i povremeno bizarna, kada se uklone svi ti ekstremni slojevi, ostaju samo ljudi. Sa svojim slabostima, strahovima, potrebom za pripadanjem i svim onim što nas, na kraju krajeva, čini ljudima.

Četvrta, ujedno i posljednja sezona stiže 20. studenoga i željno je iščekujem. Naravno, nakon tri sezone očekivanja su velika. Hoće li završetak opravdati sve ono što smo dosad gledali, tek ćemo vidjeti. Osobno se samo nadam da autori neće podleći potrebi da sve uredno objasne i razriješe, jer mislim da je dio privlačnosti Yellowjacketsa upravo u tome što nas tjera da sami donosimo zaključke.