Barbara mapira hrvatsko podmorje: iza svake karte stoji barem pet zarona i dva tjedna rada na suhom

Zahvaljujući nekim ljudima otvaraju nam se sasvim novi svjetovi. Jedna od takvih osoba je Barbara Unković, a njezin je posao doista jedinstven i neobičan: Barbara je crtačica tematskih karti podmorja i interpretatorica baštine zahvaljujući kojoj neke od hrvatskih plićaka, ali i dubina možemo vidjeti na jedan sasvim novi način. Njezin konačni cilj je da, inspirirani njezinim uradcima, jednog dana te dijelove hrvatskog mora i posjetimo, s maskom i dihalicom na licu.

Uvijek je ‘plesala’ s morem. Još od malena. Na more je kao mala išla svaki dan. Tako se tada radilo u Puli, prisjeća se. „Moj plivački klub je bio odmah do ronilačkog, uvijek sam gledala ronioce kako izranjaju iz mora u plićaku do nas. Znali smo i čekati da izrone i žicali bismo ih da nam daju malo da dišemo. Ronioci su tada redom bili muškarci, vojna lica, i rekli su mi da moram imati 16 godina kako bih mogla početi roniti. I ja sam čekala… Tada sam nagovorila mamu i tatu da me puste. Bila sam jedina cura”, prisjeća se Barbara.

Bila je zanimljiva ta njezina djetinja opčinjenost. Nitko u obitelji nije ronio, eventualno tata kako bi pazio na nju, a ona je s vremenom postajala sve vještija, ponekad na užas njezine zabrinute mame jer bi samo ‘nestala’, satima istražujući more. Jako je rano, govori, išla u dubine i ronjenje na dah uvijek joj je vrlo dobro išlo. “Tek sad kad sam starija shvatila sam da sam zov mora čula kao klinka. Sjećam se nekih snova koje sam imala kao mala, sanjala sam da postoji doba dana kada možete disati pod morem. Oduvijek sam na našoj plaži gdje smo odlazili gledala u more i razmišljala si o tome što sve ima u njemu”, govori.

Ronjenje joj je bilo i studentski posao: radila je kao voditeljica ronjenja u ronilačkim centrima. Oduvijek je i crtala, a karte podmorja počela je crtati s 20-ak godina. “Tada sam radila u Rovinju i u jednom trenutku sam osvijestila da vodim na ronjenje deset ljudi. Razmišljala sam si kako ću ja njima točno objasniti gdje će ići pod vodom… Iz nužnosti i osjećaja odgovornosti te da oni mogu vidjeti podmorski itinerar tušem na bijelom papiru sam skicirala dno kako bih im mogla objasniti gdje ćemo se kretati. To je tada bila novina, toga nije bilo, a vlasnicima ronilačkog centra za koji sam radila to se svidjelo. Ja sam crtala karte, što je bilo korisno meni, a i njima, a s vremenom sam dodavala i boje…”, govori ona.

No, u vrijeme pandemije, došlo je vrijeme da njezine karte podmorja postanu više od korisne stvari koja olakšava ronilački brifing. Došlo je vrijeme da se tome u potpunosti posveti. “Suprug i ja smo se našli u situaciji da smo se pitali kako ćemo preživjeti jer nije bilo posla. Osjetila sam da ovo može potrajati i da moram naći neku drugu soluciju…“, prisjeća se. I onda su se jednostavno počeli slagati komadići slagalice. Ponovno je počela raditi kao voditeljica ronjenja, a na ronjenje je odvela i jednog kolegu. Nakon zarona se zaintrigirao za jednu od njezinih karata u ronilačkom centru, raspitivao se što je to, a nakon što mu je ona objasnila, kolega je zaključio iduće: kako bi bilo lijepo kad bi ljudi koji ne rone mogli vidjeti što se nalazi pod površinom mora, u plićaku.

Bio je to, kaže Barbara, klik. “Probudila sam se usred noći… Napravit ću nešto s kartama!”, prepričava nam danas svoje misli, kao i to da nakon toga dva mjeseca nije spavala jer je neprestano razmišljala kako će svoju ideju i ostvariti. No, kao što kaže, kada čovjek nešto voli, kad je strastven, ni bombe ga neće zaustaviti. Danas vodi svoj obrt, Underwater Affair, u sklopu kojeg osim karti radi i privatne snorkeling ture, te uspješno surađuje s turističkim zajednicama od kojih mnoge prepoznaju vrijednost njezina rada, odnosno karte njezinih, kako kaže, ‘podmorskih šetnica’. Neuzmjerno je, kaže, zahvalna svima koji su podržali i prepoznali važnost tog projekta.

Iako je Barbara kroz svojih 35 godina ronilačke karijere skupila tisuće i tisuće urona, njezin je matični sport ipak bilo plivanje, a iza nje je i zavidna sportska karijera. “Krenulo je s plivanjem, a onda sam zbog ronjenja krenula u podvodnu orijentaciju, u mutnim vodama po jezerima, i bila u reprezentaciji. Onda sam krenula u daljinsko plivanje i time sam se bavila do 28. godine, a zatim sam prešla na ronjenje na dah. Bilo mi je interesantno ono u bazenima i bila sam na dva svjetska prvenstva”, nabraja Barbara, dodajući kako je uvijek bila jako vezana uz vodu, uz more, rijeke i jezera. Jednako ih obožava, iako joj je more kako živi u Puli bliskije. Od rijeka joj je najdraža Cetina.

Barbara je inače magistra znanosti ekonomije, a posljednji posao prije nego što se u potpunosti posvetila crtanju karata bio je onaj voditeljice edukacija. Prije toga je radila i na Sveučilištu u Puli, u uredu za međunarodne projekte, ali i za Europsku komisiju, kao vanjski evaluator za ljudske resurse. „Uglavnom razvijam i educiram ljude… Sada o našem Jadranu“, kaže.

No, kako točno izgleda njezin trenutačni posao? Lokaciju mapira pod morem: skicu radi na ronilačkoj ploči koju inače koriste instruktori prilikom obuke. Često se prethodno konzultira s lokalnim znalcima, primjerice podvodnim ribolovcima. “Ne mogu zapamtiti sve što sam vidjela pod vodom, pa ga odmah pod vodom skiciram, bilježim detalje i specifičnosti, statične stanovnike tog dijela mora, kao što su primjerice spužve, ali i ‘putnike’ koji tamo prolaze”, govori ona.

Nakon toga slijedi dio posla ‘na suhom’, odnosno crtanje same karte podmorja za snorkeling te pisanje interpretativnih tekstova. Barbara svoje karte stvara kombiniranom tehnikom, i to olovke, drvenih bojica, vodenih boja i tuša. Za izradu pojedine karte treba joj dva tjedna, a većina toga vremena ode na rad na samoj lokaciji, što podrazumijeva minimalno pet urona, ovisno o zahtjevnosti lokaliteta. Za samo crtanje karte podmorja treba joj oko pet dana. “Kao interpretatorica baštine uvijek nastojim pronaći i neku nepoznatu crticu ili zanimljivost”, govori.

U svom poslu surađuje i sa suprugom koji je profesionalni podvodni fotograf te zaslužan za divne fotografije koje prate njezine karte, a nerijetko im kao modeli posluže i vlastita djeca. Dosad su mapirali 50 snorkeling lokacija, od toga 31 u Istri, a njihov rad može se razgledati i na podstranici istarske turističke zajednice pod nazivom Snorkeling Istra, kao i na stranici Underwater Affaira.

Jadran je naprosto predivan i Barbari je cilj da to osvijeste i drugi ljudi te dožive njegovu ljepotu u svoj punini. Ona sama osobno najviše voli istraživati podmorje samo s maskom i disalicom, bez peraja, i kaže da joj je taj pogled nedostajao prilikom ronjenja na dah u dubine. „Tada ste na nekoj vrsti duhovnog putovanja, jako ste unutra, vi ponirete u sebe i oči su vam zatvorene. No, ja sam shvatila da to nije za mene jer na tim dubinama ne možete otvoriti oči. Jedva sam izronila jednom kada sam ih otvorila jer su se vratile sve misli…”, govori ona.

Kad čovjek stavi masku na lice i istražuje ljepote mora, to može potrajati satima. “To je jedna tiha aktivnost u kojoj čujete samo zvuk mora, njegovo pucketanje što je u biti priča morskih stanovnika. Tiho more nije zdravo more. A Jadran je zdrav! Smatram da je krajnje vrijeme da mu posvetimo pažnju, da on ne bude samo trenutak hlađenja, nego da nam se nakon što stavimo masku otkrije cijeli jedan novi svijet. Plićaci su šareni, u njima možete svašta vidjeti, i velika i mala stvorenja, snorklanjem se mogu baviti svi, i djeca i stari, to je tako lijep način za provesti ljeto. To je u današnjem užurbanom svijetu takav odmor za dušu i snorkeling lokacije su super ideja za izlet”, poručuje Barbara.

Barbara vodi i privatne snorkeling ture. „Želim da ljudi uživaju u našem Jadranu. Mi smo kao u raju, naš Jadran je jedno tako pitomo, prekrasno more. I imamo toliko priča za ispričati…”, kaže Barbara. Uz more, dodaje, nikad niste sami.