Putopis: Colorado ima jedan od najljepših krajolika na svijetu, cijene su lude, a hrana odlična
Denverska je zračna luka labirint. I to ne jedan od onih zabavnih. Ne, ovaj labirint je zbunjujuć, frustrirajuć i navodi na suze. Razmišljam o tome dok se dizalom iz podruma penjem na kat s kojeg sam upravo došla jer opet nisam uspjela pronaći izlaz na parking. U podrumu me dočekala ograda zbog radova, na jednom od katova dizalo se niti ne otvara. Ne znam izaći iz zračne luke. Ja, koja sam izašla iz nekoliko desetina njih. Iscrpljena ulazim u drugo dizalo, po uputi djelatnika avio-kompanije s kojom nemam nikakve veze. U posljednji tren ulijeće zajapureni mladić i s teškim australskim naglaskom kaže: „Ovo je noćna mora. Već pola sata se vrtim u krug i nikako naći izlaz!“ Suosjećajno se nasmiješim. Dobro je, nije do mene.
ZAGRLJAJ PLANINA I UVOD U AMERIČKI LIFESTYLE
U automobilu moj bijes polako kopni i, dok se vozimo prema Colorado Springsu, shvatim da nas planine ne ispuštaju iz vida ni na tren. Nekad su bliže, nekad dalje – ali uvijek tu. Nedostajao mi je taj osjećaj uvijek prisutnih Rockiesa, još od vremena provedenog u Kanadi. Narednih će mi dana pogled često bježati prema njima, a oni će me uvijek dozivati i govoriti mi da čekaju na mene. U tom trenu ipak razmišljam o samo jednoj stvari… Gdje možemo na tacose?
Nakon mnogo, mnogo sati sna, budim se zoru. Dan zahvalnosti! U hladnjaku je velika (budimo iskreni – prevelika) purica, a u smočnici stoji nekoliko vrsta punjenja na izbor. Onih jednostavnih, polugotovih. Da, to je ta Amerika koju poznajem s malih ekrana.
Ali prvo doručak. I to ne bilo kakav, nego doručak u pravom “american dineru“. Waffle House je ostvarenje snova svakog ljubitelja vafla i doručka, a ja sam oboje. Poslužuje nas gospođa po imenu Terry, toči nam kavu, a ja mogu samo zamisliti svoj izraz lica dok pokušavam odlučiti kakve vafle želim. Sviđa mi se taj američki običaj po kojem se osoba koja vas poslužuje uvijek predstavi. A sviđaju mi se i vafli s borovnicama, sendvič sa steakom i topljenim sirom. Sviđaju mi se i hashbrownsi. Naručujem baš sve.
COLORADO SPRINGS NAHRANIT ĆE VAS ČIME GOD POŽELITE
U danima koji slijede, obilje je prisutno jednako kao i tog prvog jutra za doručkom. Tamanim krafne iz Dunkin Donutsa svaki put kad izađem van, a običnu kavu iz aparata zamjenjuju peppermint mocha, sugar cookie latte i pumkpin spice latte. Uvijek se iznova u Starbucksu snebivam kako kava može koštati više od pet dolara i uvijek ju iznova kupim.
Pojedem najbolji tost s avokadom ikad u Loyal Coffeeu na Nevada Avenueu. Iako interijerom podsjeća na udobne europske kafiće, dok pijem svoj vanilla latte, kroz prozor vidim žute školske autobuse kako prolaze, a svako toliko s ulice u kafić uđe netko s japankama na nogama, iako je vani otprilike 0 stupnjeva Celzijevih.
Posjetim i brazilski restoran u kojem dobijete drveni tuljac na stolu, koji je obojan poput semafora. Dok god držite zeleni kraj prema gore, osoblje vas nastavlja posluživati s nekim od 14 vrsta jela na ogromnim metalnim ražnjićima. Točnije, 13 vrsta mesa i glazirani ananas. Režu ih u tankim šnitama dok god ne kažete dosta. Pokušavam probati sve vrste steaka, ali pred kraj zaključim da ne mogu disati. Okrećem crveni kraj prema gore.
ŠARENA UMJETNOST SUSREĆE KAUBOJSKI ŠARM
Osim zalogajnica i restorana koji zastupaju sve moguće kuhinje svijeta, Colorado Springs zanimljivo je mjesto i zbog drugih razloga. Okružen je vojnim bazama i svakodnevica uključuje ljude u uniformama koji stoje u redu ispred vas dok kupujete kavu, povremeno nadlijetanje helikoptera dok unosite namirnice iz auta ili zvuke pucnjeva sa streljane dok šetate u smiraj dana. Biti vojnik ovdje nije samo profesija, već i način života. Vojnici i veterani dobivaju popust na ulazak u nacionalne parkove, muzeje, pa čak i popust u uslužnim djelatnostima.
Bez obzira na to, Springs ima tu neku artsy vibru pomiješanu s malo kaubojskog šarma. Hodajući po Tejon Streetu, jednoj od glavnih ulica, naišla sam na grafite i šarena pročelja kafića, čiji niz prekida jedino prilično velik spomenik kauboju Hanku. Naravno, sve to s planinama u pozadini i čestim čavrljanjem na španjolskom negdje u blizini.
Na Tejonu sam našla i mjesto koje je bilo ispunjenje svih mojih snova – Tattered Cover. Knjižara i kafić u jednom. Solidan izbor knjiga u kojem svaki kutak ima udobnu fotelju, a polukat osim fotelja nudi i taburee za podići noge dok čitate. Ljubav na prvi posjet.
Najveća je čar Colorado Springsa ipak njegova blizina planinama. On je dom Pike’s Peaku, gorostasu od 4302 metra, koji privlači ljubitelje prirode tijekom cijele godine. Na summit možete stići i vlakićem i autom, iako ova posljednja opcija nije za svakog. Naime, zbog strme i zavojite ceste preporuča se samo najiskusnijim vozačima, a na posljednjoj trećini postoji stanica za kontrolu guma i ako ekipa zaključi da ste previše zagrijali gume (čitaj: previše kočili ili stiskali kvačilo), ne puštaju vas dalje.
Mi također nismo stigli do vrha, ali ne zbog guma, već zato što je zadnja dionica do summita bila zatvorena zbog snijega i leda. Ipak, pogledi koji se pružaju prema gradu svakako su vrijedili vožnje.
GARDEN OF GODS – MJESTO KOJE ZASLUŽUJE SVOJE IME
Vjerojatno postoji mnogo razlika između kanadskih i američkih Rockiesa, no najočitija je njihova boja. Kanadske pamtim u veličanstvenoj plavo-sivoj, uvijek prekrivene magličastom koprenom. Američki nude pregršt boja. Od onih očekivanih, pa sve do žutih, smeđih i toplo crvenih tonova.
Garden of Gods jedno je takvo neočekivano čudo. Ovaj se park prirode prostire na više od 500 hektara i njegove neobične vapnenačke forme oduzimaju dah. Iako možete voziti između lokacija, ipak preporučam obilazak parka pješke. Ulaz je besplatan, a možete šetati ili planinariti.
Sam ulazak u park činio mi se kao ulazak na filmski set nekog westerna ili pak možda kao nekakav muzej na otvorenom. Stazica vijuga među ogromnim stijenama boje meda ili zemljano crvenih tonova. Iza ugla možda ugledate neki novi, još spektakularniji oblik stijena, a možda i nekog slobodnog penjača ili penjačicu kako polako, ali hrabro idu prema vrhu.
U jednom trenu iznad vas prelijeću laste i plave šojke, a u drugom vas natpis upozorava da ostanete na stazi jer u rupama stijena obitavaju čegrtuše. Možete se, kao mi, popeti do predjela gdje znakovi označavaju prestanak staze, sjesti na stijene i osjećati se malo i ponizno pred tim veličanstvenim prizorima. Na izlasku iz parka neizbježno ćete se pitati koliko koštaju kuće s pogledom na park, a onda zaključiti da je možda bolje da ne znate.
DENVER – GRAD KOJI SE PRUŽA U NEBO
Posljednja dva dana provodimo u Denveru. Želim iskusiti veliki američki grad. I zaista, one večeri kad se vozimo prema njemu, neboderi na horizontu bljeskaju i protežu se u vis kao da namjeravaju dotaknuti oblake. Nakon večere u korejskom restoranu gdje je moja “less spicy” piletina toliko ljuta da ju ne mogu jesti, u hotelu grickam Pop tarts i nadam se da mi kofer neće biti pretežak onako natrpan svim američkim slatkarijama.
Denver vam na danjem svjetlu pokazuje svu svoju ljepotu i svu svoju bijedu, naizmjence i neprestano. Ulaskom u središte grada, po prvi puta nakon nekoliko dana ne vidim planine. Dvije minute od glasovite 16th Street Mall, kroz prozor Ubera gledam beskućnike kako glavinjaju ulicom, ulaze u svoje šatore pokrivene najlonskim vrećama ili sjede na pločniku i razgovaraju. Mršavi su i pogrbljeni, i oko srca me stegne nešto neodređeno. Vozačica vjerojatno uoči moju reakciju i kaže mi da je problem beskućništva poprilično velik u Denveru, ali neka ne brinem jer oko 16. ulice nije ovako. Kao da bih ikada mogla zaboraviti da sam upravo vidjela i onu drugu stranu obećane zemlje zvane Amerika.
GRAD KOJI SE NE SRAMI IZNENADITI VAS
Već po izlasku na granitni pločnik 16th Mall Streeta, pažnju mi ukrade Daniels and Fisher Clock Tower koji se smjestio u moru nebodera. Tek tad shvaćam njihovu veličinu i na tren se zabavim čitajući natpise, od kojih većinu dobro znam. Ulica je duga oko 2 kilometra i njome prometuje mali crveni autobus za posjetioce, ali zaključujem da je bolje hodati.
Svako malo do mene dopre miris marihuane te se prisjetim da je ona ovdje legalna. Ah, da… Denver zovu Mile High City, pomislim, iako jako dobro znam da se taj nadimak odnosi na nadmorsku visinu. Držim se glavne ulice jer u praznim pokrajnjim uličicama vidim samo kontejnere i požarne stube, a gledala sam previše trilera tijekom života.
Hodam do jednog kraja ulice i dolazim do skupštine ili Kapitola, čija me zgrada svojom arhitekturom podsjeti na Beč ili Budimpeštu. Potom hodam prema drugom kraju i nailazim na zgradu Union Stationa i prisjetim se Londona. Neobičan osjećaj. Tradicija opušteno stoji između budućnosti koja se nadvija nad njom nekoliko desetaka katova uvis.
Kad me šetnja umorila, sjedam u Jimmy John’s i naručujem sendvič s puretinom i senfom. Košta me gotovo deset dolara i hladan je. Nastojim ne biti razočarana, ali zapravo je cijela atmosfera tog mjesta sumorna i jedva čekam izaći van.
Dan zaključujem posjetom Confluence parku, urbanom parku na rijeci za koji mi se na prvi pogled čini da je nemoguće da postoji u gradu. Okružen pomalo industrijskim zgradama od crvene opeke i zelenilom, čini mi se kao da je oduvijek postojao ovdje i zauvijek će postojati. Još me više zapanji činjenica da ljeti ljudi plivaju u rijeci South Platte, kajakare i spuštaju se niz tobogane. Kako sjajno i neočekivano!
CIJELI SVIJET JE UČIONICA
Moj drugi posjet denverskoj zračnoj luci prošao je nešto bolje nego prvi. Doduše, ovaj put sam lutala tražeći kako da prođem osiguranje. Po izlasku iz podzemnog shuttlea, zaputila sam se po posljednji pumpkin spice latte. Hodajući, iznad znaka za toalet, uočim natpis “Tornado Shelter” i na tren stanem kao ukopana. Definitivno nešto o čemu nisam razmišljala.
A onda shvatim: svi filmovi i serije ovog svijeta nikad neće biti isto što i kročiti nogom na novo tlo. Ovo je putovanje bilo tako neobičan spoj poznatog i neočekivanog da ću o njemu vjerojatno razmišljati još dugo, dugo. Idem doma. Ipak sam preživjela američki Black Friday bez ozljeda.
