Posjetili smo najstarijeg studenta u Zagrebu: Ante ima 83 godine, arhitekt je, a sad je za gušt odlučio studirati teologiju

‘Vrijeme ne postoji’ bila je jedna od prvih rečenica koju nam je rekao Ante Pađen, najstariji zagrebački student kad smo se susreli s njim kod njegova trenutačnog doma, Doma za starije osobe Centar u Klaićevoj ulici. Slažemo se, godine su doista samo broj, no nismo mogli odoljeti a da ne postavimo pitanje: zašto je u 80-im godinama odlučio upisati fakultet?

Ante Pađen, 83-godišnji student teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, daje u isto vrijeme i jednostavan i kompliciran odgovor. Jednostavan glasi da je za sve ‘kriva’ knjiga koju je napisao, po imenu Oporuka. Za onaj kompliciraniji, a koji zadire u njegovo proučavanje znanosti o posljednjim stvarima, kako kaže, moramo ga citirati. “I onda sam shvatio da sam zadro puno u vjeru, odnosno u religiju, s tim da religija ni vjera nisu sinonimi ni ista stvar. Opisivao sam vjeru u čovjeka, ali sam zadro u religiju koja se proučava u teologiji i onda sam, naravno, išao upisati teologiju da vidim jesam li napisao glupost ili što sam to napisao… Ispostavilo se da sam pogodio u sridu”, kaže.

U biti, Ante se u svojoj knjizi posvetio izučavanju onoga što zovemo duša. On čvrsto vjeruje da duša nikada ne umire i tvrdi da su mu događaji koje je opisao u knjizi, kako iz njegova vlastitog života, tako i života drugih, to dokazali. Uostalom, inženjer je, po struci arhitekt, sklon empiričkoj znanosti i postupku dokazivanja. Pojednostavljeno rečeno, postavio je, kaže, jedno od najčešćih pitanja na svijetu, ono koje glasi ‘zašto’ i pronašao odgovor. A odgovor je duša. “Duša je entitet u vama, kao mozak, bubreg, srce… Doduše, iako postoji film na tu temu, nije mjerljiva u gramima. Duša je evidentan dio čovječanstva i svakog čovjeka. I zbog toga sam upisao taj fakultet“, kaže Ante uz smijeh.

To nije bilo prvi put tijekom našeg razgovora da mu je osmijeh zabljesnuo na licu. Dogodit će se to često, a jedan od najsjajnijih bit će na spomen knjige Moji izumi Nikole Tesle.

Anti studentski život očito godi. Raspored mu je, stekli smo dojam, popunjen, a i oštrog je uma. Pojavio se sređen. Kaže da ne, da je samo promijenio košulju, no na njemu je bio i prsluk. U džepu košulje stajala je kemijska olovka, a oko vrata je visio lančić s privjescima. Crveni križić od koralja njegova je voljena supruga Borislava Paula nosila do svoje smrti prije šest godina. Obožavao sam tu ženu, kaže, a zatim pokazuje i na medaljon na istom tom lančiću, na kojem joj je dao ugravirati ‘vjerovati znači darivati srce’. Na lančiću visi i njezin vjenčani prsten, ali i medaljon sv. Benedikta. “On je rekao moli i radi”, podsjetio nas je.

U skladu s razgovorom o duši, jasno nam je da je i njegova ljubav tu negdje. “Život se odvija, smrt je dio života, no ustanovio sam da nije umrla, da je duša živa. Ona pazi na mene svaki dan… Puno gluposti ja napravim, očito pazi”, kaže uz smijeh.

Zanimljiv je bio razgovor s najstarijim zagrebačkim studentom, inače autorom nekoliko knjiga, među ostalim i zbirke poezije Jesenji čovjek. Nemam pojma koliko sam ih napisao, šali se, onda dodaje da ih je napisao četiri ili pet.  Jedna od njih je i otvoreno pismo, odnosno polemika s Richardom Dawkinsom. To neće biti jedino zvučno ime koje se spomenulo u razgovoru. Bit će tu i Einsteina, Bohra, Plancka, povijesti, fizike i matematike, broja pi… Pa čak i pčela!

Ne, nikada nije bio ‘joker zovi’ na Milijunašu, odgovorio nam je, a na iduće pitanje, kako održava vitalnost svog uma, odgovara da nema recepta. Zasluge pridaje genetici i kaže da je sve krenulo od njegove bake, Ličanke koja je bila likaruša, odnosno liječila ljude ljekovitim travama Velebita. Pisati i čitati je naučila dok je čuvala ovce i krave, a on ju je još kao dijete gledao kako liječi ljude vakuum čašama. U čast njoj do prije 10 godina predstavljao se kao unuk Pepe Firerove. Tako su je zvali, a pravo joj je ime bilo Josipa Zdunić te je bila pripadnica plemenitaške obitelji. Jednostavno je pokupio taj Zdunić gen, kaže, ali je isto tako i puno čitao.

“Pročitao sam nebrojeno knjiga, na tisuće… Bio sam jedan od prvih članova knjižnice Medveščak”, kaže, a zatim se prisjeća kako su ga čak i tete iz knjižnice zezale da nije pročitao sve knjige koje bi posuđivao. Onda bi ih izazvao da mu postave pitanje.

U domu je već četiri godine, a njegov je omiljeni ‘veliki um’ Nikola Tesla. Susjed iz Like, šali se. “Susjed mog djeda u Lici koji je bio s njim u Americi. Smiljan je preko brda, s druge strane Oštre, a naše se selo zove Podoštra”, kaže on.

Ante, najstariji student u Zagrebu, nije samo učen čovjek. On je i otac i djed. Ima tri sina i četvero unučadi, a sebe opisuje prvenstveno kao radoznalu osobu. To je crta koja ga je pratila još kao dijete. “Ja i sad tamo vidim crva pa buljim u njega da vidim kaj on hoće. Jako sam radoznao, no to je i negativno. Ako nos zabodete svugdje dobit ćete po nosu. Radoznalost je dobra strana čovjeka, ali ga može dovesti u vrlo neugodnu situaciju, možete nastradati zbog nje”, tvrdi.

Za kraj, od ovog doista osebujnog studenta, koji kaže da nimalo ne voli ‘stavljanje u ladice’, pokušavamo izvući neku njegovu životnu lekciju. “Lekcija? Ima ih koliko hoćete… Lekcija vam je kad prelazite ovu zebru, gledate crveno svijetlo i zamislite se. I mazne vas…”, jednostavno zaključi Ante.