Kvizovi
Osamljeno selo s deset puta više strašila nego stanovnika postalo je bizarna dolina lutaka, svaka simbolizira nekog od preminulih stanovnika
Na prvi pogled, japanski Nagoro je selo kao i svako drugo. Mirno, pomalo uspavano, smješteno uz rijeku u dolini Iya na jugu zemlje. Kako mu se posjetitelj približava, učinit će mu se da vidi stanovnike kako okopavaju vrtove, čekaju autobus na stanici i žive uobičajeni seoski život. No kad priđe bliže, shvatit će da ne gleda žive ljude, već strašila u prirodnoj veličini! U ovom je selu strašila deset puta više nego stanovnika, a svako je drugačije i prikazuje nekog od preminulih stanovnika. Selo Nagoro zbog strašila je postalo zanimljivo i turistima koji u sve većem broju dolaze vidjeti ovaj pomalo jezivi prizor.
NEOBIČNA BIĆA OD SLAME I PAMUKA
Neobična bića od slame i pamuka ideja su Tsukimi Ayano, ljubiteljice rukotvorina koja se 2002. vratila na selo nakon što je veći dio života provela u Osaki. Prvo je strašilo napravila iz funkcionalnih razloga, kako bi odvratila price da kradu sjeme s obiteljske farme. Napravila ga je da nalikuje njezinom ocu i postavila ga u polje. U vrijeme njezinog djetinjstva, selo je imalo oko 300 stanovnika. Danas ih je tek 27, a najmlađem je 50 godina. Otkako se Ayano 2002. vratila u selo Nagoro, preminuli su brojni stariji stanovnici, uključujući njezine najbliže susjede i obiteljske prijatelje. Tada je došla na ideju da svakome posveti jedno strašilo i tako sačuva uspomenu na njih.
STANOVNICI SU ISELJAVALI I UMIRALI, A AYANO JE STRAŠILIMA ČUVALA USPOMENU NA NJIH
Priča o Nagoru tipična je priča o selima na izoliranim mjestima. Teško je dostupan, do najbliže željezničke postaje ima sat vremena, živi se od poljoprivrede. Stanovnici su pomalo napuštali selo, odlazili u velike gradove, više na ulicama nije bilo graje djece i smijeha mladih. Nakon što je 2002. i 2003. Ayano napravila nekoliko prvih strašila za praktične potrebe, stvorila je jedno po uzoru na pokojnu susjedu s kojom je svakodnevno razgovarala. Poželjela je “razgovarati” s njom kao u stara vremena.
NJEMAČKI DOKUMENTARAC UČINIO JE SELO POZNATIM U CIJELOM SVIJETU
Kako je više seljana umiralo ili se selilo, počela je stvarati više strašila koja na njih nalikuju, a za izradu jednog trebalo joj je oko tri dana. Iako je strašila bilo sve više, Nagoro i dalje nikome nije bio zanimljiv. Sve dok njemački redatelj Fritz Schumann nije 2014. snimio kratki dokumentarac o njemu pod naslovom “Dolina lutaka”. Tada su počeli dolaziti turisti i selo je napokon živnulo. “Nikada nisam očekivala da će ljudi iz cijelog svijeta zbog strašila doći u moje malo selo,” rekla je Ayano za CNN.
POLOŽAJI STRAŠILA IMITIRAJU SVAKODNEVNI ŽIVOT NA SELU
Turisti prilikom posjeta mogu vidjeti strašila kako “provode” svoj svakodnevni život na otvorenom: građevinski radnici s kacigama na glavi “instaliraju” prometni znak, zagrljeni par sjedi na klupi i promatra rijeku, ribar u čizmama koji se odmara na trijemu, poljoprivrednici rade u vrtu… Jedina škola u selu zatvorena je prije nekoliko godina kad su posljednja dva osnovnoškolca maturirala. Zgrada u kojoj je bila smještena danas je neslužbeni “muzej strašila” u kojem su prikazani učenici, učitelji, roditelji.
SELO JE DOBILO NOVU PRILIKU, ODRŽAVAJU SE RADIONICE I VELIKI FESTIVAL
Tsukimi Ayano održava i radionice izrade strašila, a posjetiteljima uz najavu otvara i vrata svog doma i pokazuje im gdje nastaju neobični stanovnici sela, ali i sasvim posebno strašilo. Ono prikazuje njezinu pokojnu majku i Ayano, kako piše CNN, s njom svakodnevno razgovara. Malo japansko selo Nagoru zahvaljujući strašilima koja su zamijenila stanovnike dobilo je novu priliku. Posjećuje ga nekoliko tisuća turista godišnje, a svake se godine u listopadu održava i vrlo posjećeni festival strašila.
