Britanci su ove tornjeve izgradili kako bi obranili London, a onda je iz njih počela treštati rock-glazba! U njima je nekad živjelo čak 265 vojnika

Britanci su tijekom Drugog svjetskog rata imali poprilično neobičnu ideju kako zaštititi London od njemačkih zrakoplova. Odlučili su usred mora sagraditi nešto što je više nalikovalo naselju iz znanstvenofantastičnog filma nego vojnoj utvrdi. Sedam visokih željeznih tornjeva, međusobno povezanih uskim mostovima, trebalo je zaustavljati neprijateljske napade prije nego što stignu do britanske obale. I taj je obrambeni sustav doista funkcionirao. Međutim, dvadesetak godina poslije iste su konstrukcije dobile namjenu koju njihovi projektanti teško da su mogli predvidjeti. Umjesto protuzračnih topova ondje su se našli radijski odašiljači, a nekadašnje vojne položaje zaposjeli su ljudi koji su Britancima odlučili puštati glazbu mimo službenih radijskih programa.

Priča o Maunsellovim morskim utvrdama počinje četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada je ušće rijeke Temze predstavljalo jedno od najvažnijih strateških područja Velike Britanije. Njemački zrakoplovi ondje su polagali morske mine i ugrožavali brodove koji su opskrbljivali London, a britanska vojska morala je pronaći način da ih zaustavi.

Rješenje je ponudio građevinski inženjer Guy Maunsell, koji je predložio izgradnju naoružanih tornjeva daleko od obale. Projektirao je dvije vrste morskih utvrda, a posebno su zanimljive bile one namijenjene britanskoj vojsci. Svaki kompleks sastojao se od sedam tornjeva postavljenih na visoke armiranobetonske nosače, s čeličnim prostorijama na dvije etaže. Povezani metalnim mostovima, djelovali su poput malog naselja iznad mora.

U središtu kompleksa nalazio se zapovjedni toranj, dok su ostali bili opremljeni protuzračnim topovima i reflektorima. Unutra su bile spavaonice, skladišta, kuhinje i druge prostorije potrebne za svakodnevni život. U pojedinim utvrdama moglo je boraviti čak 265 vojnika, tjednima odvojenih od kopna i izloženih neugodnim vremenskim uvjetima.

Dijelovi tornjeva izrađivani su na kopnu, a zatim teglenicama prevoženi do predviđenih položaja. Tijekom 1943. godine u ušću Temze podignuta su tri kompleksa, nazvana Nore, Red Sands i Shivering Sands. Obrambenom sustavu utvrda pripisuje se rušenje 22 njemačka zrakoplova i 30 letećih bombi. Nakon rata njihova je važnost postupno nestajala, a tijekom pedesetih godina vojska ih je napustila i uklonila naoružanje.

Šezdesetih godina britanski radijski prostor bio je pod strogim nadzorom, a BBC nije nudio onoliko suvremene glazbe koliko su je mladi željeli slušati. Pojavili su se zato radijski entuzijasti koji su odlučili emitirati programe s brodova i napuštenih konstrukcija izvan britanske obale.

Maunsellove utvrde bile su gotovo savršene za takav pothvat. Visoki tornjevi omogućavali su postavljanje radijskih antena, a njihov položaj otežavao je djelovanje britanskih vlasti. Godine 1964. ekscentrični glazbenik Screaming Lord Sutch pokrenuo je Radio Sutch na utvrdi Shivering Sands, koja je ubrzo postala dom Radija City. Na obližnjem kompleksu Red Sands djelovale su postaje Radio Invicta, KING Radio i Radio 390.

Godine 1966. izbio je sukob oko opreme i prava na korištenje Radija City. Kako piše britanski The Guardian, sukob je završio ubojstvom njezina vlasnika Reginalda Calverta. Za njegovu smrt bio je optužen poduzetnik Oliver Smedley, koji je na suđenju oslobođen jer je sud prihvatio da je postupao u samoobrani. Događaj je ubrzao donošenje zakona kojim su britanske vlasti 1967. godine ograničile rad piratskih radiopostaja.

Iste je godine, prema podacima sa službene stranice Sealanda, britanski poduzetnik Roy Bates na drugoj Maunsellovoj utvrdi, Roughs Tower, proglasio neovisnu mikrodržavu Sealand. Ova samoproglašena kneževina postoji i danas, iako nema međunarodno priznanje.

Od triju vojnih kompleksa danas su sačuvani Red Sands i Shivering Sands. Treća skupina, Nore, uklonjena je nakon pomorske nesreće, dok je Shivering Sands izgubila jedan toranj 1963. godine, kada se u njega zabio brod.

Desetljeća izloženosti moru, vjetru i koroziji ostavila su ozbiljne posljedice. Mostovi koji su povezivali tornjeve više ne postoje, a konstrukcije propadaju. Organizacija Project Redsand godinama pokušava sačuvati ovo neobično nasljeđe i pretvoriti ga u muzej.Danas se utvrde mogu razgledati s mora tijekom organiziranih izleta brodom, no pristup konstrukcijama nije slobodan zbog njihova lošeg stanja.