Na sunčanom dalmatinskom otoku održana je utrka koja je pokazala da rezultat nije najvažniji: na istoj stazi okupila je obitelji, rekreativce i sportaše

Šolta je ove nedjelje bila domaćin jednog posebnog spoja kretanja, otkrivanja i zajedništva. Na 3. kolu Strkine Mini Lige u Gornjem Selu okupilo se gotovo 200 sudionika, među kojima su bili iskusni trkači, natjecatelji ali i rekreativci, obitelji s djecom i oni kojima je rezultat bio tek sporedna stvar u odnosu na doživljaj.

Utrka je krenula s glavnog trga, a staza je već u prvim metrima povela sudionike uskim ulicama između kamenih kuća, pored jednog od starih šoltanskih bunara. Na otoku bez žive vode, gdje su tek 1984. godine tokovi Cetine zamijenili kišnicu kao izvor života, bunari, lokve i gustirne stoljećima su značili opstanak. Otočani su znali vrijednost svake kapi, oslanjajući se na oblake i njihovu darežljivost.

Iz sela se staza nastavila prema šumi, prolazeći pored zavjetne kapelice sv. Benedikta – Sv. Bene, važnog dijela kulturne baštine otoka. Na tom su mjestu benediktinci u ranom srednjem vijeku podigli samostan i baziliku, a i danas lokalitet nosi snažnu povijesnu i duhovnu simboliku. Odavde se trčalo stazom doslovno otetom iz zaborava, nekad potpuno zaraslom u makiju i draču, a danas ponovno oživljenom kroz trčanje.

Uspon je vodio na Velu Stražu (237 m), najviši vrh Šolte. Oni koji su uspjeli zastati mogli su baciti pogled na obje strane – prema kopnu, Mosoru i Biokovu na sjeveru te prema otvorenoj pučini na jugu. U blizini vrha smještena je i crkva Gospe u Borima, vezana uz legendu o „bijeloj gospođi“ koja se ukazala pastirici, no većina trkača tu je priču čula tek kasnije – jer utrka ih je već povukla dalje.

Slijedio je spust prema Gornjem polju, među šoltanske maslinike. Na Šolti svaka maslina nosi svoju priču – ovdje nema industrijske berbe, masline se i dalje beru ručno, a mali obiteljski maslinici tvore mozaik rada, strpljenja i ljubavi prema zemlji. Upravo takvim krajolikom vodila je završnica staze, sve do cilja ispred Bratske kuće u selu.

Poseban pečat utrci dala je i lokalna zajednica. Dok su organizatori dan ranije označavali stazu, jedan je mještanin čuo za utrku – i već sljedeći dan samoinicijativno postavio malu okrepnu stanicu ispred svoje kuće, dočekujući trkače sa sokom. Male geste koje ostaju zapamćene i zbog kojih se sudionici osjećaju dobrodošlo.

Strkina Mini Liga i ovoga je puta pokazala svoju posebnost: na istoj stazi susreću se natjecatelji i rekreativci, oni koji love sekunde i oni koji hodaju, djeca i roditelji, svi povezani kretanjem i željom da upoznaju prostor kroz koji prolaze. Na Šolti rezultat je imao svoju težinu, ali ono što se nosilo kući bio je – doživljaj.