Jedan od najvećih slavoluka na svijetu simbol je uspona i padova moćne europske zemlje, gradnja je trajala punih 30 godina

Kad govorimo o kultnim znamenitostima i atrakcijama, Pariz je grad koji je uistinu teško nadmašiti. Francuska prijestolnica može se pohvaliti katedralom Notre Dame i Eiffelovim tornjem, no ako zaista želite uroniti u bogatu povijest ove zemlje, Slavoluk pobjede definitivno je mjesto na kojem trebate započeti svoje putovanje. Osim što je središnji dio Axe Historique, poznate rute za razgledavanje Pariza, ovo veličanstveno zdanje ujedno je i simbol svih uspona te padova koji su obilježili bogatu vojnu povijest Francuske.

Naime, Slavoluk pobjede (Arc de triomphe), spomenik u srcu Trga Charlesa de Gaullea, poznatog i kao Place de l’Étoile (Trg zvijezde), na vrhu bulevara Elizejske poljane (Champs-Élysées) i desnoj obali rijeke Seine, podignut je u čast vojnicima koji su se borili i umrli za Francusku u njezinim revolucionarnim i napoleonskim ratovima. Gradio se od 1806. do 1836. godine, na njemu su ispisana imena svih francuskih bitaka i generala koji su ih vodili, a ispod svoda nalazi se i Grobnica neznanog vojnika iz Prvog svjetskog rata. Razgledavanje ovog francuskog nacionalnog simbola stajat će vas 16 eura, a ako ste mlađi od 26 godina i živite u Europskoj uniji, ulaz vam je besplatan.

Projektiranje legendarnog Slavoluka započelo je nakon Napoleonove bitke kod Austerlitza, a idejni začetnik i tvorac, arhitekt Jean-François Thérèse Chalgrin, zamislio ga je kao neoklasicističku interpretaciju starorimskog Titovog slavoluka. Ovaj pariški, koji simbolizira ulaz u grad, visok je 49,5 i širok 45 metara. Danas se smatra trećim najvećim na svijetu. Prvo mjesto drži meksički Monumento a la Revolución, koji je visok 60 i širok 50 metara, a drugi je Trijumfalni slavoluk Pjongjanga u Sjevernoj Koreji, koji je zapravo vjerna kopija ovog pariškog.

A sve je počelo nakon što je francuski vojskovođa i osvajač Napoleon 2. travnja 1810. u palači Saint-Cloud nedaleko od francuske prijestolnice oženio Marie-Louise od Austrije. Bračni par je, naime, svoje vjenčanje htio proslaviti u dvorcu Louvre, a posjet Parizu morao je uključivati ulazak u grad kroz Trg pobjede. Kako izgradnja Slavoluka u to vrijeme nije bila dovršena, odlučeno je da će se napraviti drveni model istog u prirodnoj veličini.

Arhitekt Chalgrin od Louisa Laffittea naručio je luk od oslikanih okvira i platna. Na realizaciji projekta angažirano je 500 radnika, no istu su obilježili štrajkovi stolara koji su se pobunili zbog prekratkog roka za izradu zamjenskog slavoluka i niskih plaća. Chalgrin je umro 20. siječnja 1811., ne dočekavši kraj radova – stupovi Arc de triomphea u tom trenutku bili su visoki svega desetak metara. Na čelu projekta zamijenio ga je njegov učenik, Louis-Robert Goust.

Nakon pada Napoleona, izgradnju Slavoluka pobjede, koju su pratile brojne zavrzlame i stanke, nadzirali su kraljevi Luj XVIII., Karlo X. i Luj Filip. Ovom drugom arhitekt Jean-Nicolas Huyot predao je projekt za ukrašavanje njegovog gornjeg vijenca s 36 kipova koji simboliziraju glavne gradove Francuske. No, kad je 1832. godine premašio financijske kredite, Luj Filip, Karlov nasljednik, za dovršetak Slavoluka imenovao je arhitekta Guillaume-Abela Bloueta.

U isto vrijeme, Adolphe Thiers, tadašnji ministar unutarnjih poslova, naručio je nekoliko kipara da izrade alegorijske ukrase. Umjetnici Cortot, Etex, Rude, Lemaire, Seurre, Feuchère, Chaponnière, Gechter, Marochietti, Pradier, Bra, Valois, De Bay, Jacquot i Laitie bili su ”mobilizirani” za realizaciju visokih reljefa, frizove, štitove i balustradu spomenika. Napokon, nakon 30-godišnjeg čekanja, Slavoluk pobjede svečano je otvoren 29. srpnja 1836. U sumrak tog povijesnog dana, razdragana gomila Parižana okupila se ispred spomenika koji je za tu posebnu prigodu bio osvijetljen s čak 700 plinskih svjetiljki.

Iako je prvi kamen ovog veličanstvenog slavoluka položen na Napoleonov rođendan, 15. kolovoza 1806., najveći vojskovođa svih vremena nije doživio završetak njegove izgradnje. Preminuo je 1821., a njegovi posmrtni ostaci s otoka Sveta Helena vraćeni su u Francusku tek 15. prosinca 1840. Tad su, na putu do njegovog posljednjeg počivališta u Vojnom muzeju Les Invalides prošli upravo ispod Slavoluka. Drugi važan povijesni trenutak za ovaj veličanstveni spomenik dogodio se 1919., kad je francuski pilot Charles Godefroy zrakoplovom Nieuport 27 hrabro proletio ravno kroz Slavoluk pobjede, što je bila simbolična gesta u znak sjećanja na kraj Prvog svjetskog rata.