U malom istarskom selu otkrili smo agroturizam s najboljom tjesteninom i najljepšom terasom skrivenom među maslinama

Nekad se najbolja mjesta pronađu sasvim slučajno. Tako smo i mi, bez velikog plana i uz malo lutanja po istarskim cesticama, prošlog vikenda stigli do Agroturizma Selo Mekiši kod Vižinade. Sunce se već lagano spuštalo, zrak je mirisao na pravu jesen, a okruživali su nas vinogradi koji su poprimili onu zlaćanu nijansu koju u Istri volimo više od ičega. Nakon cjelodnevnog istraživanja smo ogladjeli i, iskreno, nismo imali pojma kamo dalje… Bez previše razmišljanja otvorili smo Google Maps i počeli tražiti neko mjesto za večeru, ono tipično istarsko s domaćom hranom i toplom atmosferom. Nekoliko klikova kasnije, među stotinama opcija, pogled nam se zaustavio na imenu koje je odmah zvučalo obećavajuće: Agroturizam Selo Mekiši. I nismo ni slutili da ćemo upravo tamo pronaći jedno od najljepših iznenađenja našeg trodnevnog putovanja po Istri.

Stigli smo između pet i šest sati popodne, taman kad se dan počeo gasiti. Pokušali smo rezervirati stol odmah nakon što smo se odlučili za ovaj agroturizam, ali nitko se na telefon nije javljao. Ipak, odlučili smo riskirati… Na parkiralištu nas je odmah dočekala gužva. Jedva smo pronašli mjesto za auto, što je obično dobar znak, ali i razlog za brigu: hoće li uopće biti mjesta? Ubrzo ulazimo kroz dvorište i pred nama se ukazala predivna terasa zaklonjena maslinama, toliko mirna i šarmantna da smo znali da ćemo ovdje ostati dugo. Naravno, ako pronađemo slobodan stol…

Odmah nam prilazi konobar, provjerava popis rezervacija i, nakon kratkog pogleda prema terasi, uz osmijeh kaže: „Imate sreće, ostao je baš jedan slobodan stol.“ Sjedamo, zahvalni na toj slučajnosti, i već u prvom trenutku osjećamo da smo pronašli mjesto koje ima onu rijetku, nenametljivu toplinu.

Bili smo prilično gladni, onako istinski, nakon cijelog dana lutanja po brežuljcima i makadamskim cestama. Znali smo samo jedno, a to je da nam se jedu domaći pljukanci, fuži ili ravioli, onakvi kakve znaju napraviti samo u Istri. Listamo jelovnik i odmah nam upada u oči da se sve vrti oko domaće tjestenine i mesa. Pet je glavnih opcija, svaka zanimljivija od druge, a to su redom boškarin, kobasice, kadulja, tartufi i magarac. Pogledali smo i bez puno razmišljanja odlučili naručiti tri jela, dovoljno da probamo sve što nas je privuklo i da u svemu uživamo polako.

Vrlo brzo nakon narudžbe na stol su stigli ravioli s četiri vrste sira u umaku od kadulje i pršuta, pljukanci s crnim tartufima te fuži s boškarinom. Sva tri tanjura mirisala su toliko dobro i bila toliko ukusna da smo tijekom večere gotovo potpuno utihnuli, što se ne događa često. Ravioli u umaku od kadulje i pršuta bili su prvo jelo koje nas je u potpunosti osvojilo. Punjenje je bilo bogato i glatko, a umak lagan, s mirisom svježe kadulje koji se zadržavao taman koliko treba. Pršut je dodao blagu slanost i mesnu dubinu koja je zaokružila cijeli okus u ugodnu, skladnu cjelinu.

Pljukanci s crnim tartufima bili su u svom klasičnom istarskom izdanju, jednostavni i precizno izvedeni. Miris tartufa osjetio se već u trenutku kada su stigli na stol, a tjestenina je bila savršeno kuhana, s teksturom koja je zadržala upravo onu čvrstoću kakvu domaći pljukanci trebaju imati. Okus je bio uravnotežen i čist, bez ijednog suvišnog detalja koji bi narušio dojam.

Fuži s boškarinom pokazali su se kao najdojmljiviji dio večere. Okus je otkrivao da je sve pripremano polako i s pažnjom, a meso je bilo mekano i sočno, obogaćeno bogatim umakom u kojem su se spajale arome vina i začinskog bilja. Svaki zalogaj bio je uravnotežen i pun okusa, onaj koji se pamti i rado prepričava. Upravo takva jela potvrđuju reputaciju ovog mjesta, o kojem smo više saznali kasnije, i razlog su zbog kojeg se gosti požele vratiti čim posljednji zalogaj nestane s tanjura.

U svijetu u kojem dobar obrok sve češće znači i dublji udar na novčanik, ovo mjesto ugodno nas je iznenadilo. Unatoč kvaliteti namirnica i pažnji koja se ulaže u svako jelo, cijene su i više nego prihvatljive. Porcija fuža s boškarinom stoji 14 eura, raviole s kaduljom i pršutom platili smo 13 eura, dok su pljukanci s crnim tartufima najskuplji na jelovniku s 22 eura! I sve je bilo vrijedno svakog ‘uloženog’ eura, odnosno centa. Kad se svemu pridoda čaša domaćeg vina, opuštena terasa pod maslinama i onaj prepoznatljivi osjećaj istarske gostoljubivosti, postaje jasno da vrijednost ovog mjesta ne leži u luksuzu, nego u iskrenosti i kvaliteti onoga što nude.

Kad smo nakon večere ostali sjediti na terasi, osmijeh na licu govorio je više od riječi. Sunce je već nestalo iza maslina, a toplo svjetlo s terase obasjavalo je kamene zidove i drvene stolove. Sve je djelovalo smireno i skladno, gotovo kao da se vrijeme na trenutak zaustavilo. Bio je to onaj rijedak trenutak kada se čovjek osjeća mirno i potpuno prisutno, bez potrebe da bilo što mijenja. Idući put kad budete u Istri, skrenite prema Mekišima i svratite na ovu terasu među maslinama. Tamo vas neće dočekati fine dining posteljice, već dobra hrana, mir i osjećaj da ste stigli na pravo mjesto. Ovdje se jede polako i s guštom, onako kako to uistinu i treba biti.