Probali smo najbolji sendvič na svijetu! Težak je skoro pola kilograma i košta 12 eura, ali je li doista najbolji?

Kada utipkate All’Antico Vinaio u bilo koju tražilicu, bilo općenito u Google ili na društvenim mrežama, ono što će vam se izlistati kao prvi rezultati niz su superlativa poput najbolji, najpopularniji, najukusniji, najveći sendvič na svijetu… Osim toga, ovaj sendvič toliko je popularan da ćete, ako pretražujete što vidjeti ili probati u Firenci, zasigurno dobiti prijedloge da svakako posjetite spomenuti lokal.

Kad iz toliko izvora dobijete naputak da je nešto odlično, genijalno pa čak i najbolje na svijetu, teško je odoljeti i ne pasti pod utjecaj. Tako smo i mi postali poslušne sluge interneta i društvenih mreža te svratili isprobati sendvič o kojem svi pričaju. Jedino upozorenje koje je bilo vezano uz ovaj sendvič jest da se naoružamo strpljenjem jer su ispred lokala nepregledni redovi gladnih i znatiželjnih ljudi pa se ponekad na sendvič čeka i po tri sata. Tko ne bi povjerovao da se doista radi o nečemu posebnom i vrijednom kušanja?

Trećeg dana posjeta Firenci, nakon što smo obišli uglavnom najatraktivnije lokacije te u popodnevnim satima počeli osjećati neutaživu glad, odlučili smo svratiti u ulicu Via dei Neri kako bismo konačno isprobali „najbolji“ sendvič na svijetu.

Doista, kako su nas i upozorili, ispred lokala se protezala zmija sačinjena od ljudi kojoj se nije vidio kraj s naše strane ulice. Ipak, kada smo prišli bliže, shvatili smo da se ne radi o prevelikom broju ljudi te smo od oka procijenili da bismo mogli doći na red za nekih pola sata do sat vremena, što je bilo prihvatljivo. U konačnici je tako i bilo. Čekali smo oko 50 minuta dok se nismo dočepali unutarnjeg dijela lokala, dobili pristup ponudi i počeli slagati slasne kombinacije u svojoj glavi.

Izbor namirnica doista je nešto što se ne viđa tako često: dugačak pult za kojim radi otprilike deset radnika koji slažu sendviče, uz dodatnu ekipu u pozadini koja peče kruh i reže ga. Sve to stvara žamor i buku, popraćene atmosferom koja ostavlja dojam da ste ušli u noćni klub, a ne u lokal sa sendvičima. Kakofonija i nepregledan izbor dodataka mogu vas pomalo zbuniti pa, ako niste došli pripremljeni, potencijalno možete napraviti krivi odabir sendviča.

Ploče iza vrijedne garde slagača sendviča otkrivaju pozamašnu ponudu, počevši od najtraženijih odabira kao što su L’Italiana, u Firenci neizbježna La Beatrice, La Golosa, La Mamma… U ponudi postoje i oni koji se smatraju „klasičnima“, poput Caprese AV, La Medici, La San Marco, te „starinski“ sendviči L’Inferno, La Dante, La Boss. Tu su i veganske opcije, kao i specijalizirane varijante za ljubitelje pistacija i tartufa.

Osnovni i glavni sastojak sendviča autentični je firentinski kruh zvan schiacciata, tipičan za Toskanu, a radi se o tankom, hrskavom kruhu premazanom maslinovim uljem. Kruh se puni mesnim dodacima koji se uglavnom odnose na mortadelu, pršut, kuhanu šunku, carpaccio od govedine te pečenu svinjetinu s biljnim začinima. Sendviči su dodatno obogaćeni raznim kremama – od ovčjeg sira, koja se priprema u samom lokalu, preko krema od artičoka i patlidžana, pa sve do kreme od tartufa, rajčice i pistacija, uz dodatak raznih vrsta povrća. Konačna verzija sendviča može težiti i do pola kilograma.

Gladni i pomalo izmoreni od čekanja, nismo željeli previše zanovijetati pa smo se odlučili za klasične opcije: L’Italiana, koji je sadržavao 18-mjesečni pršut iz Parme, mozzarellu od bivoljeg mlijeka, rajčicu i pesto od svježeg bosiljka, te La Paradiso, koji je kombinirao mortadelu, kremu od pistacija sa stracciatellom i mrvicama pistacija. Narudžba je gotova u samo nekoliko minuta, dok preko pulta imate priliku promatrati kako se sendvič priprema korak po korak. Oba sendviča platili smo oko 20 eura te otišli na obližnji trg uživati u obroku.

Možemo li tvrditi da je ovo najbolji sendvič na svijetu? Nažalost, nakon što smo isprobali ove dvije verzije, ne možemo se složiti s tom tvrdnjom. Možemo zaključiti da se doista radi o impresivnoj prezentaciji, bogatoj kombinaciji namirnica i prihvatljivoj cijeni, ali očito je i to da je masovna proizvodnja ostavila utjecaj na kvalitetu proizvoda. Iako bi tradicionalni toskanski kruh trebao biti donekle hrskav, u našem je slučaju bio gotovo nejestiv i tvrd. Činjenica da je kruh bio u lošem stanju pokvarila je i ukupni dojam obroka. Ipak, ne odustajemo od ideje „najboljeg sendviča na svijetu“ pa ćemo im svakako pružiti još jednu priliku i ciljati trenutak kada je kruh netom ispečen.