Legendarna gostionica u blizini Knina već 20 godina poslužuje odličnu janjetinu na crveno bijelim stolnjacima! Posjetili smo je i oduševili se hranom i ambijentom

Prije nekoliko dana iz Zagreba smo se uputili prema Dalmaciji, s namjerom da skrenemo s uobičajenih ruta i zavirimo u prekrasno šibensko zaleđe. Nakon silaska s autoceste kod Vodica, nastavili smo starom cestom koja vodi prema kraljevskom gradu Kninu. Bilo je oko jedanaest sati kada smo stigli u Radučić, malo, gotovo zaboravljeno selo u kojem danas živi tek nekoliko desetaka ljudi. Ime mjesta mnogima možda ne znači ništa, no spomenete li gostionicu „Kod Pere“, velike su šanse da će svatko reći kako je za nju barem jednom čuo.

Na parkiralištu uz cestu nanizano je nekoliko automobila i kamiona. Ulazimo, znatiželjni i već pomalo gladni, i u trenu nas preplavi osjećaj kao da smo zakoračili u neki drugi svijet. Stolovi su prekriveni kockastim crveno-bijelim stolnjacima, onima kakve je danas gotovo nemoguće pronaći. S televizije dopiru zvuci CMC televizije, a baš u tom trenutku kroz prostoriju odjekuje glas Mate Bulića. Polovica stolova već je zauzeta, a pogled na tanjure ne ostavlja mjesta dvojbi jer svi jedu samo janjetinu s ražnja!

Sjedamo za stol i kao ostatak gostiju naručujemo dvije porcije janjetine, domaće krumpire, salatu i kruh. Nije bilo kompliciranja ni dugog čekanja jer već nakon nekoliko minuta na stol stiže narudžba. Uhodana konobarica kreće od stola do stola, gotovo neprimjetno balansira brzinu i rutinu, a svi gosti, iako zaokupljeni zalogajima, djeluju zadovoljno. I da, meso je bilo iznenađujuće sočno, baš onako kako se od prave janjetine s ražnja i očekuje. Korica je na dodir vilice lagano pucala i otkrivala mekanu, mirisnu unutrašnjost koja se bez otpora odvajala od kosti. Svaki zalogaj imao je onu savršenu ravnotežu, a cijelu priču na tanjuru zaokružili su prefini, domaći krumpirići. Kada se na sve to doda i činjenica da je cijena kilograma samo 40 eura, jasno je da je riječ o sasvim prihvatljivom omjeru kvalitete i cijene.

Nahranjeni i s osmijehom na licu, upitali smo konobaricu je li gospodin Pero možda u gostionici. Odmahne rukom i kaže da će uskoro doći. Dok ga čekamo, kroz vrata ulazi jedan od gostiju, a ona mu, bez ikakvog pitanja, već izdaleka dovikuje: „Jel’ kava s mlijekom i mineralna?“ Jasno je da ovdje nema anonimnih lica, većinu gostiju poznaje napamet, poslužuje ih i prije nego što sjednu za stol. A Peru, nažalost, nismo dočekali… Kažu da ga je „uhvatila fibra“ i da ipak neće doći. Umjesto njega, pridružio nam se za stolom njegov sin Siniša, spreman ispričati obiteljsku priču.

„Gostionicu je otvorio moj otac Pero prije 20 godina. Krenuo je peći janjetinu i vidjeti što će od toga biti. Od prvog dana ljudi su dolazili, najprije domaći, a onda se glas širio sve dalje. Počeli su stizati gosti iz Šibenika, Splita, Zadra… Danas dolaze i turisti, i to sve češće“, kaže Siniša i dodaje kako će uskoro njihova gostionica proslaviti rođendan. „Sad će dvadeset godina. S vremenom sam preuzeo posao od oca, ali on je i dalje tu. Ima 71 godinu i još uvijek radi, svakodnevno mi pomaže i često kaže da on može barem još dvadeset godina. I, ono što je najvažnije, bez njega se ovo mjesto ne bi ni zvalo ‘Kod Pere’.“

Nema dvojbe da je janjetina glavni specijalitet kuće. „Janjetina je broj jedan, naravno. Vikendom se zna dogoditi da ispečemo i po dvadeset komada. Radni dani su nešto mirniji, ali uvijek se nađe posla“, govori Siniša. Dodaje kako s pečenjem počinje rano ujutro, već oko sedam sati, a da janjetini treba dva do tri sata da postane onako savršeno pečena, s hrskavom koricom i mekanom unutrašnjošću.

Na naše pitanje jede li i on svakodnevno janjetinu samo se nasmijao. „Ne, ne jedem je baš svaki dan. Ali ima onih koji bi mogli“, kaže. Osim janjetine, gosti rado naručuju i druge specijalitete. „Odojak je drugi po redu, a zatim roštilj. Ćevapi su kod nas također jako popularni, iako većina ljudi ipak dolazi prvenstveno zbog janjetine“, objašnjava.

Ono što gostionicu „Kod Pere“ čini posebnom nije samo način na koji se janjetina peče, nego i pažnja posvećena samoj namirnici. „Janjetinu nabavljamo uglavnom od mesara i provjerenih dobavljača, a nekad i iz Slavonije. Bitno je da je uvijek svježa, jer bez dobre sirovine nema ni dobrog ražnja“, naglašava Siniša. U poslu ga prati i ekipa bez koje bi, kaže, sve bilo nemoguće. „Oko dvanaest ljudi radi ovdje i to je dovoljno da sve pokrijemo, ali uvijek je problem naći dobre konobare.“

U razgovoru se Siniša prisjetio samih početaka, kada je sve izgledalo posve drukčije nego danas. „Na početku je bila samo jedna mala prostorija i terasa pod nadstrešnicom. Ljudi su dolazili, sjedili, jeli, a sve ostalo razvijalo se korak po korak.“ S vremenom je, kaže, gostionica rasla zajedno s potražnjom. Stolovi su se širili, prostor se uređivao, a mjesto koje je isprva izgledalo skromno pretvorilo se u lokal s prepoznatljivim identitetom, stalnim gostima i sve većim poslom.

Iako je sadašnjost stabilna, Siniša već razmišlja i o budućnosti. „Razmišljamo o sobama iznad restorana. Ljudima bi bilo zgodno da nakon ručka imaju gdje prespavati. Iza imamo stari objekt koji bi se mogao urediti za smještaj, a možda i za proslave.“ U njegovom tonu osjeti se i ponos i ambicija, želja da gostionica zadrži duh obiteljske tradicije, ali i da se nadogradi kako bi odgovorila na očekivanja novih generacija gostiju.

Gostionica „Kod Pere“ smještena je daleko od turističke vreve, no s godinama je postala simbol cijelog kraja. Njezina janjetina, jednostavna atmosfera i obiteljska tradicija pretvorili su je u mjesto o kojem se priča i izvan granica sela. Ovdje se, uz miris ražnja i žamor razgovora za stolovima prekrivenim crveno-bijelim stolnjacima, još uvijek može doživjeti ono što polako nestaje, onaj prizvuk starih dana kada se vrijednost mjerila jednostavnošću, gostoljubivošću i dobrim zalogajem. „Kod Pere“ je upravo takvo mjesto, podsjetnik da najbolja iskustva nastaju tamo gdje se tradicija čuva srcem, a gost dolazi kao stranac i odlazi kao netko tko će se uvijek poželjeti vratiti.