KOMENTAR: Što bi hrvatski ugostitelji mogli naučiti od Grka? Da, ponekad su spori, sve je “pomalo”, ali u jednoj su stvari nenadmašni…
Grci možda ponekad zaborave narudžbu, ali nikada ne zaborave toplinu. Hrvatski restorani, čini se, sve češće zaboravljaju kome bi zapravo trebali služiti
Nedavno sam proveo deset dana na Kreti i gotovo svaki dan večerao sam u lokalnim restoranima. Nisam tražio fine dining, nego ono što bi se kod nas nazvalo „konobom za ljude“. Bez rezervacije, bez dres koda, s klimavim stolovima i plastičnim jelovnicima… I upravo su ti restorani nudili više topline, pažnje i autentičnosti nego većina hrvatskih mjesta s bijelim stolnjacima i triput skupljim tanjurima. I znate što? Svaki je obrok bio doživljaj. Ne samo zbog hrane koju smo naručivali, već zbog jednostavnog osjećaja da ste dobrodošli.
BESPLATNA RAKIJA, PREDJELO I DESERT? U GRČKOJ JE TO JOŠ UVIJEK NORMALNO
Gotovo u svakom restoranu, čim bismo sjeli, na stol bi stigli domaći kruh i pašteta. Nismo ih naručili, bili su besplatni. Isto tako i pola litre domaće rakije, obično u rustikalnoj staklenoj boci bez etikete. Na kraju obroka, bez pitanja i prije računa, donosili bi nam mini sladolede, sezonsko voće ili tradicionalne slastice.
Za sve to, platili smo samo ono što smo naručili. Nema naplate kruha koji nismo tražili, nema osjećaja da vas netko želi „oderati“. I ono što je možda najvažnije: cijene su, u prosjeku, prihvatljivije nego u Hrvatskoj. Da ne ispadne da romantiziram, usluga u Grčkoj zna biti spora, konobari zaborave narudžbu, nekad čekate i po pola sata na piće. Ali nigdje nismo osjećali da im smetamo. Nigdje nismo imali dojam da žele da brzo pojedemo i oslobodimo stol za sljedeće goste.
RESTORAN UZ MORE? SAMO AKO DIGNETE KREDIT
Usporedite to s našim iskustvima doma. U Hrvatskoj vas u mnogim restoranima dočeka neljubazna konobarica (pod krinkom da nemamo dovoljno kvalitetnog osoblja), kruh koji se naplaćuje i kad ga niste ni dotaknuli. A cijene? Više nego ikad. Početak sezone i pizze po 20 eura, salate po 12, a čaša vina skuplja nego u pariškom bistrou. I dok se domaći restorani natječu tko će brže tiskati „fancy“ jelovnik na recikliranom papiru i dodati čips od cikle pored odreska, u tom istom trenutku mnogi Hrvati kod kuće važu mogu li si uopće priuštiti večeru vani. Ne govorim o luksuzu, već o običnoj večeri uz more, koju bi si baš svatko trebao priušitit barem jednom mjesečno.
Turisti dolaze, plaćaju, ne pitaju… Ipak, mediji u zadnje vrijeme pišu kako negoduju i Njemci, i Talijani, i Austrijanci. Ali pitamo se i mi, domaći gosti. Sve ih je manje, a neki su se već trajno ispisali iz restoranske stvarnosti.
NE TREBA NAM RAKIJA, TREBA NAM 'HVALA ŠTO STE DOŠLI'
I ne, ovo nije poziv da svi restorani dijele rakiju i lubenicu. Ovo je poziv da se zapitamo kako smo od zemlje s nevjerojatnom kulinarskom tradicijom postali zemlja u kojoj su morske delicije postale luksuz, a srdačnost još veći luksuz. Jer nije problem samo u cijenama, nego u stavu. U nevidljivom, ali važnom „hvala što ste došli“ koje u Grčkoj još uvijek živi.
Ono što me najviše rastužuje nije ni skupoća ni naplaćeni kruh. Najviše me boli činjenica da smo negdje putem izgubili toplinu. Onaj osjećaj kad ti netko kaže: „Polako, uzmi si vremena.“ Kada restoran nije tvornica, nego mjesto susreta, razgovora, smijeha, vina koje se toči malo preko ruba.
Grčka me naučila da se gostoljubivost ne može kupiti novcem, ona je dio mentaliteta. Možda Grci rade „pomalo“, ali u njihovim restoranima osjetite da su sretni što ste došli. U Hrvatskoj često imate osjećaj da ste samo još jedan prolazni gost na brzinskoj traci. Možemo li drugačije? Naravno da možemo. Trebamo li? Ako želimo zadržati vlastite građane za stolovima, trebamo.
