Mario podno Medvednice uzgaja na tisuće ljutih papričica, a glavna je zvijezda ‘misteriozna’ vrsta zagorskog imena

Bio je to sudbonosni susret. S ljutom papričicom. Tako bismo mogli opisati trenutak u životu Marija Tučkara iz Donje Podgore, mjesta dva i pol kilometra udaljenom od Donje Stubice. U tom trenu, za njega se promijenilo sve, bio je to početak jedne ljubavi koja će s godinama prerasti u uspješan poslovni pothvat. Mario Tučak je, naime, vlasnik OPG-a Hudi Kokot koji se temelji i u kojem se sve vrti upravo oko njezina veličanstva ljute papričice.

No, krenimo od početaka koji su kumovali razvoju te zanimljive priče podno Medvednice, u parku prirode koji nosi ime te planine. ‘Ljutu lavinu’ započeo je tamo Mariov otac kad se prije 25 godina vratio s putovanja po Makedoniji, Albaniji i Crnoj Gori. Sa sobom je kući, kao svojevrsni suvenir, donio jednu ljutu papričicu. Nisu znali koja je to vrsta, bio ju je kupio na nekom placu, no Mariova je majka zasadila sjeme te papričice i on se uselio u njihov vrt. S vremenom je postao voljeni član obitelji, pogotovo što se tiče Marija. Do mjere da danas ta i dalje misteriozna ljuta papričica nosi ime ‘hudi kokot’. Upravo je ona temelj Mariova OPG-a.

No, nije odmah bilo tako. Ljuta papričica prvo je bila hobi. Zasadio je par sadnica, pa došao do brojke od njih 400. Sve što je uzgojio koristio je on sam, za zimnicu, ajvar i druge stvari koje su spremali. No, jabuka ne pada daleko od stabla. Mario je iz poduzetne obitelji, njegov otac i očevi šogori drže restoran Lagvić, dio obiteljskog ugostiteljskog biznisa je i kafić Kegel. No, u jednom trenutku Mario je, kaže nam, dobio volju probati nešto za sebe. Svoj je ‘ljuti hobi’ tako 2022. godine odlučio pretvoriti u ozbiljniji posao i otvorio je OPG. Sadnice ljutih papričica pak su se počele brojati u tisućama.

U počecima, prve godine OPG-a, posadio ih je 4000. Onda se ‘popeo’ na čak 20 tisuća sadnica, no ove ih je godine, čisto zbog obujma posla, srezao na između 15 i 16 tisuća. Isto tako, od lani se, osim uzgojem samih ljutih papričica, bavi i proizvodnjom njihovih prerađevina, umaka i džemova, no o njima nešto malo kasnije.

Glavninu od tog ukupnog broja biljaka ljutih paprika koje pokrivaju gotovo hektar površine njegova imanja, čini misteriozni hudi kokot. Osim njega, u većoj je mjeri zastupljena i papričica banana sweet orange. “Onda imate i habanero čokoladni, crveni, žuti, carolina reaper koja je najljuća, tabasco… Sadim i ljutu papričicu koju mi je kolega donio sa Zanzibara gdje je bio na medenom mjesecu, a koja je ljuta i crvena. Sadim i jalapeno, ali u malim količinama”, pobraja Mario. No, statistika ide u korist hudog kokota: 13 tisuća biljaka te vrste, oko 2000 biljaka svih drugih.

Ljute papričice imaju jednu od glavnih riječi u njegovu životu. Naime, preko dana radi kao konobar u caffe baru Kegel, a nakon toga ide u papričice. No, naglašava, nije jedini koji se njima bavi. Pomažu mu supruga Martina, djeca Vito i Jan, mama Đurđa i strina Božica. A i prijatelji. Primjerice, kad je sadnja dođe, objašnjava, 12 do 13 prijatelja i sadnja traje jedan dan. Berba je puno dulja. Ona traje, papričice se ne beru odjedanput, a kada treba kao pripomoć plati i susjede. I u trenutku kada smo razgovarali bio je ‘usred’ berbe, ona je trajala već dva tjedna. Po njegovoj računici šest ljudi u četiri sata nabere između 200 i 300 kilograma papričica. Berba će potrajati, možemo reći, sve do prvog mraza, samo što će se papričice u jednom trenutku prestati crveniti i ostati zelene. No, i zelene koristi u svojim prerađevinama. Ništa se ne baca, kaže Mario.

No, sadnja i berba nisu ni približno jedini poslovi. Objema prethodi, odnosno slijedi niz stvari: od pripreme tla, gnojenja, frezanja, polaganja folije te sustava za navodnjavanje ispod nje. Nakon berbe slijedi čišćenje: miče se folija, miču se biljke… Dok same papričice rastu posla je malo manje: dva, tri tjedna nakon sadnje slijedi im jedno špricanje, a zatim ih se tri do četiri puta kroz sezonu treba plijeviti, što je Mariju osobno najmrskiji dio uzgoja. Korov probija kroz foliju, odnosno kroz rupicu oko same biljke i nema druge nego uzeti kantu u ruke i čupati…

Produkt svog tog truda čovjeka dobrano veseli. To su kilogrami i kilogrami ljutih papričica živih boja, koje Mario prodaje svojim partnerima. Među njima ima kineskih i indijskih restorana, pizzeria, šalje ih u restorane na otocima… Ono što ostane, kaže, prerađuje u gotove ljute umake i džemove. S njihovom je proizvodnjom krenuo lani, a u ponudi ima doista zanimljivih opcija.

No,sve što proizvede dolazi u ograničenim količinama. Njegova proizvodnja nije masovna, kaže, a njegove prerađevine mogu se kupiti kod njega osobno. „Radim nešto specifično što drugi ne rade. Probao sam iz glave doći do nekih kombinacija. Tako imam umak s okusom gljive, okusom govedine, okusom dima… Napravio sam i jedan s okusom soppressate i kaki jabuke od koje sam napravio pulpu… Imam i jedan klasičan, bez ikakve arome, s domaćim medom od kestena”, pobraja.

Njegova je posebitost, kaže on, da su sve njegove prerađevine slatke i na bazi meda. „U svim mojim proizvodima, i umacima i džemovima, koristim veliku količinu stubičkog meda s OPG-a Ladišić. Moji umaci nisu kiseli, ja radim sve slatko”, govori. što se tiče džemova, proizvodi tzv. zimski od hudog kokota, pekmeza od suhih šljiva i začina. Radi i ‘klasični’, samo s medom i smjesom od hudog kokota, kao i ‘blagi’ u kojeg ide banana sweet orange i mješavina azijskih začina. Isto tako, pravi i sol s medvjeđim lukom te pesto do medvjeđeg luka.

Na ljutinu, na hudog kokota i sve ostale ljute papričice, ‘otporna’ je cijela obitelj. “Pa naravno”, glasi njegov odgovor na pitanje voli li ljute papričice, a onda odmah dodaje da ih jedu svi, čak i djeca. A kad mu netko spomene ‘ljutu papričicu’, što mu prvo pada na pamet, zanimalo nas je. “Puno posla”, govori on uz smijeh. One više nisu samo hobi kao što je to bilo nekada, kaže on, sada su i posao, no u suštini su ostale ljubav. “Tu se opuštam poslije posla, tu sam našao svoj ispušni ventil…”, govori on.

Od svih ljutih papričica koje rastu pod njegovim budnim okom najdraža mu je ipak imenjakinja njegova OPG-a. I ona, i sam OPG, ime su dobili zahvaljujući druženju s prijateljima. Ime je smislio jedan od njih, Ivan Štefek, kaže. Uostalom, želio je ime koje će biti povezano s Donjom Stubicom, s njegovim krajem, s njegovom poviješću i Seljačkom bunom, a hudi kokot, kao jedan od njezinih simbola, bio je idealno rješenje.