Neobičan je to osjećaj… Ne samo da se vozim po najvišem plovidbenom jezeru na svijetu, jezeru Titikaka, s grupom nepoznatih ljudi, na potpuno drugom kraju svijeta, već ću se za svega nekoliko minuta iskrcati na jednom nadasve čudnovatom mjestu. Moje će stopalo zagaziti na mekani, debeli sloj naslaganog šaša. Naime, iskrcat ću se na jedan od otoka na jezeru Titikaka koji svojim vlastitim rukama, od biljke po imenu totora, grade pripadnici naroda Uru. Čudnovat je to svijet, toliko drugačiji od svega što znam, a na mekanom, niskom otoku kao da dva imaginarna natjecateljska tima povlače vrijeme kao uže. S jedne strane, tradicionalni način života, tradicionalna odjeća i skromne kuće od totore, a s druge wifi i turistička infrastruktura te, za malu naknadu, otiskivanje pečata u putovnicu ‘da imaš uspomenu gdje si bio’.
NA SVAKOM OTOKU ŽIVI PO NEKOLIKO OBITELJI
Tog dana posjetila sam jedan od, kako ih nazivaju, plutajućih otoka naroda Uru. Ti neobični otoci nalaze se na samom jezeru, na udaljenosti od oko sedam kilometara od peruanskog grada Puna, na nadmorskoj visini od oko 3800 metara. Ima ih rekli su nam, tijekom obilaska prije nekoliko godina, 80-ak. Internet danas manje više ujednačeno spominje njih 40-ak. Na svakom od njih, u pravilu, živi po nekoliko obitelji. Na ovom kojim smo mi tada šetali živjelo je njih pet, dakle ukupno 20-ak ljudi.
‘Naš’ otok imao je, kod mjesta gdje je brod pristao, uzdignuta svojevrsna vrata. Na otocima koji ih nemaju, objasnili su nam, turisti nisu dobrodošli. Naime, ne bave se svi pripadnici naroda Uru turizmom, a dio njih uostalom i vjeruje da fotografiranje krade dušu.
DOZVOLA ZA GRADNJU NIJE POTREBNA, STJEČE SE ŽENIDBOM
Otoke grade od slojeva totore, koja raste u obalnim predjelima jezera, na dubini i od pet metara. Ako ga se redovito održava, a to je nužno te pretpostavlja jedan od svakodnevnih poslova tamošnjih ljudi, svaki pojedini otok može potrajati i 30-ak godina. Totoru slažu sloj po sloj, a otoci su naposljetku prosječno ‘debeli’ tri metra.
“Ne trebaš dozvolu za gradnju, samo se trebaš oženiti”, rekli su nam uz smijeh. Od trske izrađuju i svu ostalu infrastrukturu – brodove neobična dizajna (koje zovu balsa), ali i same kuće. Težak je to život, u izazovnim uvjetima. Pripadnici naroda Uru običavali su navodno govoriti da imaju crnu krv i da zato ne osjećaju hladnoću. Uživo, kad nam pričaju, čini se da je stvarnost nešto drugačija. Osjećaju je i često boluju od artritisa.
NAJSTARIJI NAROD NA SVIJETU NASTAO OD MULJA IZ JEZERA
Inače, narod Uru, koji je prethodio i Inkama, smatra sebe vlasnikom jezera i vode te najstarijim narodnom na svijetu, ‘sinovima sunca’ koji su nastali iz mulja jezera Titikaka kad ga je obasjalo sunce. Prema drugoj priči, dovedeni su u područje kao robovi, no prilagodili su se životu na samom jezeru koji im je omogućavao sigurnost, ali i izvor hrane. To je slučaj i dan danas. Totora od koje grade sve potrebno za život ujedno je i jestiva i bogata jodom. Od nje spravljaju čaj, njome liječe bol i mamurluk. Bave se i ribolovom i lovom na ptice, a uhvaćeno mijenjaju i prodaju na kopnu te nabavljaju druge proizvode, primjerice kvinoju. No, sve se češće – kako su prava atrakcija zbog svog nesvakidašnjeg stila života – bave i turizmom i prodajom rukotvorina koje izrađuju.
OTOCI SU KAO ‘ŽIVO BIĆE’ I TRAŽE KONSTANTNU BRIGU
Otoci izgrađeni od totore praktički pa su i sami ‘živo biće’. Naime, plutaju zahvaljujući, među ostalim, i tome što totora s vremenom trune pa se u tom procesu oslobađaju plinovi koji pomažu držati cijelu konstrukciju na površini. No, zahtijevaju stalno timarenje – na oko tri metra ‘debeli’ otok moraju stalno dodavati novi sloj trske, među ostalim svakih šest mjeseci micati tamošnje kuće i seliti ih na drugo mjesto kako bi ‘popravili’ otok i na mjestima gdje su stajale te strukture.
ZAGAĐENJE I RASELJAVANJE NEKI OD GLAVNIH IZAZOVA
Osim općenito života u izazovnim uvjetima, današnji stanovnici tih neobičnih otoka suočavaju se i s nizom drugim izazova, od kojih su mnogi uzrokovani modernim načinom života. Jedan od njih je zagađenje samog jezera, i to plastikom (koji su počeli također koristiti kao resurs u gradnji, kako su nam objasnili), ali i odseljavanjem. Iako na samim otocima postoji škola, mladi koji traže više obrazovanje moraju na kopno, a mnogi se na kraju odlučuju za manje izazovan ‘život na suhom’. Prema nekim podacima, na plutajućim otocima jezera Titikaka danas živi oko 4000 ljudi.
