Krešo je obnovio baroknu palaču iz 19. stoljeća i u centru Vukovara otvorio elegantan hotel i odličan restoran kojima se uvijek vraćamo

Zidovi su snježno bijeli, prozori ovalni, lusteri raskošni, namještaj barokni. Ali stepenište… Spiralno stepenište s crnim, stiliziranim rukohvatima onaj je detalj zbog kojeg se svaki gost na trenutak osjeća kao pripadnik nekadašnjeg plemstva. Jer uistinu se, naime, nalazi u palači, i to baroknoj ljepotici iz 19. stoljeća kojoj je novi život prije pet godina udahnuo Vukovarac Krešimir Grubišić. Domestic House Lola jedinstveni je hotel ne samo za Vukovar, već i za cijelu Slavoniju, pa i šire. A iza njegovih stoljetnih zidova krije se nevjerojatna priča o obnovi, upornosti i viziji.

U hotelu Domestic House Lola noćila sam prvi put prije pet godina, netom nakon otvaranja, i sjećanje na to raskošno stepenište, udobne sobe i ukusni slavonski doručak do danas nije izblijedilo. Ovog sam vikenda ponovo odabrala Lolu za smještaj u Vukovaru i iskoristila priliku da popričam s vlasnikom i doznam pozadinu priče o ovom neobičnom projektu.

Krešimir Grubišić iskusni je ugostitelj koji je u tom poslu 30 godina, ima i veliko iskustvo u vođenju hotela, i sve je to znanje usmjerio na ovu baroknu ljepoticu u kojoj sada razgovaramo. Hotel ima pet soba, smještene su na drugom i trećem katu, restoran s terasom je na prvom katu, a u prizemlju je kafić koji također ima terasu. Kad smo već kod terasa, najljepša se nalazi na najvišem, trećem katu, preko puta soba. S nje se pruža prekrasan pogled na grad i gnijezda roda na dimnjacima.

„Htio sam da prostor nude cjelina, da poveže smještaj i gastronomiju, jer jedno bez drugog ne bi imalo smisla,“ započinje Krešimir svoju priču, čiji nas najstariji dio vraća 130 godina u prošlost.

Današnji hotel i restoran Domestic House Lola smješten je u središtu barokne jezgre Vukovara, u raskošnoj baroknoj palači vukovarskog arhitekta Frana Funtaka. Palača je izgrađena 1892. godine, u vrijeme poznato kao „zlatno doba Vukovara“. Bila je rezidencija obitelji Paunović, koja je imala više nekretnina u istoj ulici, i u čijem je vlasništvu ostala sve dok ju 2019. Krešimir nije kupio. U međuvremenu je u ratu kompletno srušena, a zidovi i konstrukcija obnovljeni su 1998. Od tada je stajala prazna i čekala novu priliku.

„Prolazio bih kroz centar, uvijek bih ju primijetio i znao sam komentirati kako je lijepa zgrada,“ prisjeća se Krešimir. Tadašnja vlasnica, nasljednica obitelji koja je palaču izgradila, danas ima više od 90 godina i živi u švicarskom Luganu. Dvaput je oglašavala prodaju kuće, i na kraju je Krešo u tome vidio svoju priliku i kupio ju. No to je bio tek početak posla. Jer u njoj nije bilo ničeg osim zidova, sve je trebalo od nule urediti.

„Palača je zaštićena kao kulturna baština pa smo morali paziti na svaki detalj. To je u početku malo usporavalo proces, ali uspjeli smo. U zgradi nije bilo ničega, sve smo instalacije morali uvesti iznova, što je ispalo dobro jer smo mogli sami planirati raspored struje, vode i svega ostaloga,“ priča nam ovaj Vukovarac i pokazuje detalje pomnog uređenja restorana i hotela Domestic House Lola.

Što se uređenja tiče, iza njega stoji studio Život Design iz Rijeke, dečki s kojima se Krešimir odmah razumio i koji su prepoznali njegovu viziju. Oni su osmislili i izradili većinu namještaja, kombinirajući moderno i starinsko, i stvarno su pogodili estetiku prostora. Nekoliko je komada starinskog namještaja na višim katovima čak ostalo od stare vlasnice.

Uređenje je trajalo oko godinu dana i u ožujku 2020. sve je bilo spremno za otvaranje. A svi znamo što se onda dogodilo. Veliko zatvaranje…

„Dobili smo dozvolu za rad 9. ožujka 2020. u pola tri poslijepodne, a samo tri sata kasnije proglašen je prvi lockdown,“ priča nam Krešo, a u glasu mu se unatoč protoku vremena još osjeća trunka gorčine. Čekali su, što će drugo. Na kraju su otvorili u svibnju, nakon prvog lockdowna.

„U početku su ljudi još bili oprezni, ali polako su počeli dolaziti. Hotel je privukao pažnju jer je drugačiji, mnogi su godinama prolazili pored ruševine i sada su htjeli vidjeti što je nastalo od nje. Dobro je počeo raditi i restoran, prvi smo u cijeloj Slavoniji počeli raditi tematske večeri i organizirati gostovanja poznatih kuhara.“ Sve to bilo je prije pet godina, a danas u Loli noće, ručaju i večeraju gosti iz cijele Hrvatske, kao i stranci. Domestic House Lola je postala je prepoznatljiva vukovarska adresa.

Samo ime nastalo je spontano, prilikom jednog večernjeg druženja s prijateljima. Domaći ljudi dobro znaju što znači slavonski lola, a strancima se sviđa prizvuk ovog „domestic house“. Tako se ime pokazalo kao pun pogodak. Nije, naravno, samo ime poveznica s gradom i krajem u kojem se hotel nalazi. Zidove u restoranu krase stare slike Vukovara, sobe nose imena Dunav, Vuka, Slavonija, Srijem i Lola, a restoran nudi slavonska jela, kako ona klasičnija, tako i moderne interpretacije istih.

Kad ste u Loli, arhitektura će vas možda podsjetiti na bečku arhitekturu i eleganciju, ali na svakom ćete koraku dobro znati da ste u Vukovaru, u Hrvatskoj, na samoj granici Slavonije i Srijema. Palača koja je nekad bila ruševina danas je prepoznatljiv simbol grada, mjesto koje spaja povijest i tradiciju, moderni dizajn s raskoši baroka, fantastičnu lokalnu gastronomiju i nadaleko poznatu slavonsku gostoljubivost.

Iako sam i prije bila redoviti gost u restoranu i povremeni u hoteli, nakon što sam čula Krešinu priču, u Domestic House Lola ću se sigurno prvom prilikom ponovo vratiti.