Europska država uvela je kraći radni tjedan bez smanjenja plaća! Ljudi kažu da im se život potpuno promijenio

U trenutku kada se diljem Europe sve glasnije govori o iscrpljenosti zaposlenika, sagorijevanju na poslu i sve težem usklađivanju privatnog i poslovnog života, Island se već godinama navodi kao primjer zemlje koja je uspjela napraviti ono što se mnogima još čini teško dostižnim. Ondje se više ne raspravlja samo teorijski o kraćem radnom tjednu, nego se ta promjena uvelike već živi. Umjesto klasičnih 40 sati, velik dio zaposlenih danas radi 36 sati tjedno ili ima pravo skratiti svoje radno vrijeme, a da pritom ne izgubi na primanjima.

Upravo je ta promjena, prema osobnom osvrtu objavljenom u Guardianu, duboko utjecala ne samo na tržište rada nego i na svakodnevicu islandskih obitelji, na ravnotežu između posla i privatnog života, pa čak i na osjećaj slobode koji ljudi imaju iz tjedna u tjedan. Guardian navodi da danas gotovo 90 posto islandskih radnika radi kraće ili ima pravo na kraći radni tjedan, što Island čini jednim od najzanimljivijih primjera radne reforme u Europi.

Promjena nije stigla preko noći i nije bila rezultat jedne političke odluke donesene iznenada. U Guardianovu tekstu objašnjava se da je proces ozbiljnije krenuo 2019. godine, nakon snažnog pritiska velikih sindikata i nakon uspješnih ranijih testiranja u kojima je sudjelovalo više od 1 posto ukupne radne populacije zemlje.

Ta su testiranja pokazala da se radno vrijeme može skratiti, a da pritom sustav ne kolabira, da se usluge i dalje mogu pružati kvalitetno i da se poslovni procesi mogu reorganizirati bez dramatičnih posljedica. Ono što je uslijedilo bila je postupna, ali vrlo konkretna promjena koja je velik broj radnika dovela u potpuno novu svakodnevicu.

Važno je razumjeti i to da islandski model nije isto što i klasični četverodnevni radni tjedan kakav se spominje u nekim drugim zemljama. U Belgiji, primjerice, radnici mogu iste sate ugurati u manje dana, što znači da rade dulje tijekom ta četiri dana. Na Islandu je logika bila drukčija. Ondje se radno vrijeme doista skraćivalo, pa je za mnoge zaposlenike prijelaz značio oko 36 sati rada tjedno, a ne istih 40 sati raspoređenih drukčije. Upravo je ta razlika ključna za razumijevanje zašto se islandski model često opisuje kao jedna od najuspješnijih radnih reformi posljednjih godina.

Najveći strahovi protivnika ovakvih reformi obično se vrte oko istih pitanja. Hoće li pasti produktivnost, hoće li poslodavci izgubiti kontrolu nad organizacijom rada, hoće li usluge postati lošije i hoće li se posao samo preliti u manje sati pa zaposlenici završiti još iscrpljeniji. No iskustvo Islanda, barem prema Guardianovu tekstu, pokazuje da se dogodilo upravo suprotno od onoga čega su se mnogi pribojavali.

Podaci na koje se tekst poziva upućuju na to da su zadovoljstvo poslom i osjećaj sreće među zaposlenicima porasli, dok se razina stresa smanjila. Još važnije, produktivnost nije pala. U nekim slučajevima ostala je ista, a u nekima se čak i poboljšala.

To se nije dogodilo zato što su ljudi odjednom počeli raditi čuda, nego zato što su radna mjesta bila prisiljena ozbiljno preispitati kako troše vrijeme. Dulje pauze za kavu, sastanci koji traju više nego što trebaju, nepotrebna okupljanja uživo i odluke koje bi se jednako dobro mogle riješiti e mailom ili kraćim online sastankom, sve je to došlo pod povećalo. Guardian opisuje da su mnoge institucije i tvrtke morale početi planirati pametnije, preciznije i svrsishodnije.

Drugim riječima, kraći radni tjedan nije značio da je posao nestao, nego da je postalo nužno ukloniti višak koji je prije bio dio rutine. To je možda i jedna od najvećih lekcija islandskog primjera. Ponekad problem nije samo u količini posla, nego i u načinu na koji je radni dan organiziran.

Ono što Guardianov tekst čini posebno zanimljivim jest činjenica da ne govori samo o statistikama i sindikalnim pregovorima, nego i o vrlo stvarnim, svakodnevnim učincima ove promjene. Autorica piše iz osobne perspektive i objašnjava kako je kraći radni tjedan doslovno promijenio život njezine obitelji. Njezin suprug radi u državnom uredu, a slobodan dan u tjednu otvorio mu je mogućnost za drukčiji ritam života. On se tada može naspavati, obaviti kućanske poslove bez žurbe, telefonirati prijateljima, otići u potragu za knjigama i, što je posebno važno, biti kod kuće na vrijeme da pokupi sina iz škole.

Danas je Island zemlja u kojoj je kraći radni tjedan za velik broj zaposlenih postao stvarnost, a ne eksperiment. Guardian navodi da gotovo 90 posto radne populacije radi kraće ili ima pravo na skraćenje radnog vremena. To znači da promjena više nije ograničena na mali broj progresivnih poslodavaca ili izolirane pilot projekte, nego je postala važan dio šireg radnog i društvenog okvira. Iako ne obuhvaća baš svako zanimanje na isti način, dovoljno je rasprostranjena da utječe na svakodnevni život čitavog društva.

Zanimljivo je i to da se učinci vide i izvan radnih prostora. Autorica piše kako je u Reykjavíku jedan od dodatnih bonusa smanjena gužva petkom, što kretanje gradom čini lakšim i ugodnijim. To je sitnica koja zapravo otkriva mnogo. Kada se promijeni način rada, ne mijenja se samo raspored u kalendaru zaposlenika, nego i ritam grada, navike obitelji i ukupna atmosfera svakodnevice.