Rim pod posebnim mjerama
Otac i sin iz Karlovca izgradili su brod i na njemu kućicu, porinuli su ga na Kupu. Gotovo sve detalje napravili su vlastitim rukama, a uskoro će ga i iznajmljivati
Do broda Houseboat River, koji je vezan uz obalu Kupe, dolazi se serpentinom malo izvan naselja. Skrenete na suncem sprženu livadu, spustite se drvenim stepenicama na drveni podest, a s njega na brod. Brod koji su 39-godišnji Matija i njegov 63-godišnji tata Marijan neumorno i svakodnevno gradili dvije godine. Koji umjesto palubne kabine ima kućicu od 25 kvadrata, s pažljivo, ljubavno izrađenim svakim dijelićem. Brod koji su, od trupa na kojem leži cijela konstrukcija do drvene kvake na vratima kupaonice, stvorila njih dvojica. Ushićeno, pedantno, često opsesivno. Dio priče o ocu i sinu, Matiji i Marijanu Butkoviću, i njihovom neobičnom brodu uz dozvolu prenosimo s Haus.hr, nedavno pokrenutog portala posvećenog kulturi stanovanja.
KRENULI SMO PREMA KARLOVCU BEZ IDEJE ŠTO NAS ZAPRAVO ČEKA NA OBALI KUPE
U zvizdan lako moguće najbrutalnijeg dana u srpnju, na 38 stupnjeva, sjeli smo u auto i iz Zagreba krenuli za Brežane, mjestašce kod Karlovca. Uzbuđeni, nemirni i bez ideje što nas čeka. O Matiji Butkoviću nismo znali puno. Samo da ima neki brod s kućicom koji se, po tih par slika koje je do tada imao na Facebooku, činio zanimljiv. I da je negdje kod Karlovca. I to je bilo to; moglo je ispasti fora, moglo je ispasti tragično loše. Ispalo je najljepše moguće. Matija, njegov komični pas Tobi, entuzijastični prijatelj Tomislav, rijeka Kupa i taj predivan brod/kuća pokazali su se fantastičnom pričom.
NA KROVU JE SUNČALIŠTE, A NA PALUBI ROŠTILJ
Ako pitate Matijinu suprugu Gloriju što joj je najdraže kod tog broda, gotovo sigurno će vam reći – činjenica da je konačno gotov. “Bila je već luda od svega. Samo je htjela da više završimo i da opet počnem živjeti doma”, smije se Butković, dok razgledavamo kuhinju koju je sam izgradio. Pokazuje i dnevni boravak, mini kupaonicu, spavaću sobu s bračnim krevetom, a ispred nje, u prolazu, krevete na kat na kojima inače spavaju njegovi klinci, devetogodišnji Luka i petogodišnja Dora. Na krovu je sunčalište s ležaljkama, a na palubi roštilj. I njega je izradio sam.
GOTOVO SVE NA BRODU MATIJA I MARIJAN IZRADILI SU SAMI
“Da se nije dogodio lockdown, možda još uvijek ne bismo bili gotovi. Taman kad smo se bacili na gradnju počela je korona. Cijeli taj period tata i ja proveli smo u dvorištu kuće u Karlovcu, u radioni. Nismo prestajali graditi. Nastavili smo i kad su se stvari vratile u normalu. Svaki dan bih se vratio s posla, ručao i od pet popodne do jedanaest/ponoći radio s njim na brodu. Crtali smo, mozgali, mijenjali nacrte, pilili, slagali, kopali po internetu za ideje i rješenja…
Od nacrta trupa koji smo za 1800 kuna naručili iz Amerike do konačnog spuštanja u rijeku prošle su dvije godine. Sve što sada vidite izradili smo sami, nas dvojica”, okreće se oko sebe pa dodaje: “Osim struje, nju nam je složio prijatelj, na krovu imamo solarne ploče. Drugi prijatelji su nam uskakali kad god nam je trebalo više ljudi; za nošenje, premještanje, slaganje… Ali izrada svega – to smo nas dvojica”.
MATIJA JE FIZIOTERAPEUT KOJI RADI S DJECOM S POSEBNIM POTREBAMA
Zatim se brzo ispravlja: “Ok, ovaj stol u kuhinji smo kupili. I bračni krevet”. Nešto kasnije sjedimo na krmi, privezani smo uz obalu, plutamo u hladu sumanuto vrućeg dana. Trogodišnji Tobi unezvijereno hoda oko nas i dahće, ali nema hrabrosti skočiti u Kupu. “Skače samo ako sam ja unutra”, Butković sliježe ramenima. Matija je fizioterapeut koji radi s djecom s posebnim potrebama, a do ne tako davno nije imao apsolutno nikakve veze niti s brodogradnjom, niti s gradnjom kuća, niti s izradom namještaja. Zapravo, jedino što mu je zbilja bila strast bili su motori. A onda mu je tata Marijan jednog dana ponudio dogovor.
PRODAO JE MOTOR I S OCEM IZGRADIO PRVI ČAMAC
“Rekao mi je: ‘Prodaj motor i odaberi bilo što, bilo koji projekt, i zajedno ćemo ga ostvariti. Samo se, molim te, riješi motora.’ Nije volio da ga vozim, bojao se. Motora uskoro nije bilo, a nas dvojica smo izgradili svoj prvi zajednički čamac. Ništa veliko, dovoljno za ribolov, ali tako je krenulo. Već sam prošao tridesetu i prije tog trenutka nisam izgradio jednu jedinu stvar. Sada skoro svake godine imamo po jedan novi projekt. Dosad smo izradili čamac, dva kanua, gliser, prvi brod s mini kućom i sada ovaj, veći. Moje su ideje, tata je majstorsko znanje. Sve što sam naučio, naučio sam od njega”, govori, vidno ponosan na oca.
OD PRVIH DASAKA DO SPUŠTANJA BRODA U RIJEKU
Tata Butković nekad je profesionalno gradio brodove. Bez njega cijela stvar ne bi bila moguća. “On je genijalan, neumoran je. Stalno čeka neki novi projekt, samo želi graditi”, dobacuje nam Matijin prijatelj Tomislav Belavić koji sjedi dva metra od nas na obali, promatra Kupu i povremeno se, nenametljivo i pažljivo, ubaci sjećanjima na proces gradnje koji je pratio od početka. I pomagao kad je trebalo.
“Sjećam se kako je Matija bio u stresu kad smo konačno brod spustili u rijeku. On i Marijan izgradili su trup u radioni, pa smo dijelove složili na obali, a onda je cijelu stvar trebalo konačno spustiti u rijeku i provjeriti funkcionira li. Cijelo vrijeme gradnje bio je opušten, miran…, ali u tom trenutku bio je vidno u panici”, priča Belavić. Da su napravili sve kako treba, trup je, kad su ga spustili u vodu, trebao zaroniti točno do određene oznake. Malo ispod ili malo iznad značilo bi da su nešto ozbiljno fulali. “Taj trenutak kad je trup sjeo i kad je voda stala na toj crti… Prodisao sam”, priznaje Butković mlađi.
SASTAVILI SU BROD DA BI GA POTOM POTPUNO RASTAVILI
Ono što mnogi, kad ugledaju brod, neće shvatiti na prvu jest da on zbilja plovi. Ide. Ima motor, možete se njime normalno voziti po rijeci. Ne juri, ali ide dovoljno brzo (ima 20 konja) da Matija, recimo, mašta o tome kako će jednog dana njime otploviti skroz do Crnog mora.
Brod ima tri trupa. Taj dio su radili po nacrtu iz Amerike i za njega im je bila presudna ekspertiza tate Marijana. To im je ujedno bio i najveći izazov. “Prvo smo napravili rebra; okvire od hrastovine, pa postolje, zatim smo slagali kostur. Onda je preko išla šperploča kao oplata, pa brušenje, kitanje, pa staklena vuna, pa tri sloja epoxy smole, zatim farbanje pa opet kitanje… Unutra je drvo, ali izvana je čvrsto kao plastika”, objašnjava detaljno. Kad su se konačno dogovorili oko modela kućice (bilo je pet, šest ideja, nacrt se stalno mijenjao), nju su izgradili u dvorištu svoje kuće. Kad je konačno bila gotova – cijelu su je rastavili.
CIJELI PROJEKT KOŠTAO IH JE OKO 30 TISUĆA EURA
“Morali smo. To je bio jedini način da je dopremimo i stavimo na trup. Dakle, prvo smo je izgradili u vrtu, potom svaki dio popisali pa je rastavili pa prebacili do Kupe, gdje smo je komad po komad opet slagali na brodu. To je trajalo oko dva tjedna. I to mi je možda bilo najteže razdoblje”, prisjeća se.
Cijeli Houseboat River, odnosno materijali, na kraju ih je koštao oko 30 tisuća eura. “U to je uključen i motor. Mislim da bi danas, s ovim ludim cijenama, sve bilo tri puta više”, napominje. Brod je prvo trebao biti dugačak 6 metara, pa 7, pa 8… Na kraju su se zaustavili na 10,5 metara duljine i 5,5 metara širine. “Da je radiona bila dulja, bio bi i brod. Ovako nismo imali izbora, koliko je dugačka radiona u našem vrtu, toliko su dugački trupovi”, smije se Butković.
ČUDESAN DOŽIVLJAJ KUPE NA KUĆI KOJA PLOVI
Sad već isplovljavamo. Polako. Treba manevrirati brodom koji na sebi ima kuću, Matija to radi pažljivo i smireno. Uskoro klizimo po Kupi, čuje se samo zvuk Tobijevih šapa dok se uzbuđeno prešetava od početka do kraja broda. Oko nas polijeću i slijeću čaplje, a mi napeto fokusiramo jednu točku za koju nam Matija govori da je inače ultimativno okupljalište dabrova. Baš danas mali gadovi odlučili su da se neće pokazati.
Nastavljamo ploviti kroz tišinu, pa ga pitamo postoji li nešto u cijelom procesu zbog čega žali? Bi li danas, nakon što je sve gotovo, napravio išta drugačije? “Hm, pa ne baš. Dobro, napravili bismo da brod bude još veći, jer nam se sad već čini premali. Ali tehnički smo zadovoljni sa svime”, govori pa pogleda Tomislava.
HRVATSKA BIROKRACIJA BILA JE ZBUNJENA NEOBIČNIM PLOVILOM
Sami su složili i vodu i odvodnju. Radili su septičke tankove za vodu, za sive i crne vode (siva se koristi za pranje suđa, rublja, tuš…, crna je kanalizacija), složili pumpu koja kad su na vodi, dakle kad nisu kod obale spojeni na vodu, povlači Kupu, filtrira ju nakon čega je mogu koristiti za tuširanje, suđe i slično. Naravno, za brod je trebalo dobiti i dozvolu. A kad se uplete hrvatska birokracija, ispada da izgradnja čitavog plovila od nule postaje lakši dio posla.
U slučaju oca i sina Butković, sve je išlo glatko do samog kraja. A onda se zamalo sve raspalo. Projekt im je, dakle, bio odobren školski; za svega desetak dana. I provjere po fazama prolazile su dobro, nije bilo primjedbi. Dok, skoro dvije godine kasnije, nije došlo vrijeme da sa slikama gotovog broda dođu u ured Lučke kapetanije i predaju zahtjev kako bi inspektori i zadnji put izašli na teren, u završnu kontrolu. Tad ih je dočekalo pitanje: ‘Isuse, što je ovo?!’.
Cijelu priču o ovim inspirativnim ljudima i fantastičnom projektu pročitajte na portalu Haus.hr.
