Igor i njegova obitelj jedini su stanovnici ovog hrvatskog sela. Napustili su grad i među tridesetak praznih kuća stvorili svoj mali svijet

U srcu slavne creske Tramuntane, na nadmorskoj visini od 330 metara, jedna obitelj već godinama, malo po malo gradi svoj san. I, osim svoje, uveseljava svakodnevicu svojim gostima i svima onima koji završe u selu po imenu Filozići. Naime, upravo se tamo, među kućama u kojima nitko ne živi, nalazi Art Farm Filozići. Životni je to projekt Igora Zlatkova, njegove supruge Nevenke i njihovo dvoje djece, sina Silvanusa i kćeri Mariú. Život je to svjetlosnim godinama udaljen od buke i gužve velikog grada, koji su uostalom i napustili u potrazi za mirnijim danima. Taj veliki iskorak, odlazak iz Rijeke i preseljenje na Cres, napravili su 2004. godine.

Sve nade i očekivanja, osim onih o vlastitom vinogradu, obistinila su se, govori nam danas Igor. “Živimo od svega što možemo raditi ovdje, sami, kao familija, a to je najvažnije. Sve što smo sami napravili, sve je u funkciji“, govori. ‘Funkcija’ znači i puno posla, a podijelili su ga na dva segmenta. „To su izrada predmeta od drva, i to za posluživanje hrane, i s tim stvarima idem po sajmovima i prodajem ih restoranima, ali i privatnim osobama… Drugi dio je dio ugostiteljstva i iznajmljivanje soba“, govori on. Upravo im je završila i umjetnička kolonija, nešto čime su se prije korone intenzivno bavili. Kod njih su, naime, ovih dana boravili umjetnici iz Slovenije. Ukratko, Art Farm je brend koji se bavi ugošćivanjem ljudi, što jednodnevnim što višednevnim, dok je Tramuntana Wood Craft Cres brend izrade proizvoda od drva.

No, kako je posao podijeljen, tako su ‘poslovno’ podijeljeni i članovi obitelji. Za drvo je zadužen upravo Igor. Sve rukotvorine i proizvode izrađuje od drva kojeg nema na tržištu. „Recimo, samonikle pistacije. Tu je maslina, naravno. Pa abonos, fosil hrasta. Dvije vrste graba, divlja trešnja, dren…”, pobraja. Svoje proizvode izrađuje od ukupno 24 vrste drva koje rastu u Tramuntani, sve redom nekomercijalnih vrsta. Izrađuje i noževe: nabavlja japanske oštrice s kojima sparuje ručno izrađene ručke.

Osim domaćih vrsta drva koristi i egzotiku iz različitih dijelova svijeta. „Koristim oko 15-ak egzotičnih vrsta drva, od Afrike, Južne Amerike, Indije. Ta drva ne rastu u našoj zoni i to su posebna drva koja su teža od čelika, tonu u moru kao i željezo…“ govori. Supruga, kaže dalje, drži tri kantuna kuće, među ostalim i spremanje, i sve povezuje, dok je sin upravo završio školu za kuhara te im ljeti pomaže s gostima. Kćer je završila osnovnu školu i bavi se konjima, jahanju podučava i svoje vršnjakinje iz Cresa.

Obitelj ima i svoj vlastiti vrt u kojem uzgajaju sve svoje povrće. U ovom periodu godine, priča Igor, to zahtijeva svaki dan i po nekoliko sati intenzivnog rada. “Upravo ide druga tura pomidora u zemlju koja će kasnije sazreti i to ide za salsu koja će trajati cijele godine…”, objašnjava. Imaju isto tako i 15 koza, dva konja, nešto malo kunića, ali i dva psa, pet kornjača… Rade i sireve. Što se tiče iznajmljivanja, dva objekta su priređena za iznajmljivanje. Riječ je o dvije autohtone starinske kućice od kojih je jedna bila štala, a ukupni kapacitet im je od šest do osam osoba. Ako trebaju ugostiti veći broj ljudi, primjerice povodom momačkih ili djevojačkih večeri ili pak rođendana, povezuju se s ostalim iznajmljivačima u mjestu pa kapacitet raste na 20 ljudi.

Posao, zaključujemo, nikad ne staje. To potvrđuje i sam Igor. „I dalje mi puno puta ljudi kažu za moje rukotvorine da to radim po zimi, ali ja sam svaki dan u radioni. Ono što se mora obaviti se obavi, no čim to završim ja sam u radioni”, govori. Za drvo s kojim radi pak kaže da je njegov medij, ali i da se radi o praiskonskom mediju za čovjeka općenito. “Da nema drva ne znam kako bi se civilizacija razvijala, bez drva ništa nisi mogao napraviti. Ljudi kad vide radove od drva odmah kažu da bi oni to radili… To je neko genetsko sjećanje, ne možemo se osloboditi toga, to živi u nama”, kaže Igor.

Njegov je moto onaj da ‘hedonizam i težak rad nikada nikoga nisu ubili’, što se u biti savršeno uklapa u sliku o tom svestranom 63-godišnjaku koji se tijekom svog života bavio različitim stvarima. Dugo je vremena bio u glazbi, rasvjeti i razglasu, svira kontrabas, a bio je i skiper. Drugi mu je moto, odmah dodaje, ‘gusto, ergo sum’, guštam odnosno postojim, kaže uz smijeh. “Cjelodnevni rad ne pada teško ako znam da ću pojesti nešto fino, popiti čašicu vina i otići se okupati… Kad imamo goste znamo otići na plažu i u deset i pol, bude vruće, uzmemo bocu vina. Kod jedne kuće za najam imamo i bazen pa ako nema gostiju završimo i tamo…”, govori Igor.

Drago mu je, nastavlja, da imaju široki krug poznatih i da im se ljudi vraćaju. Neki ostaju i po 10 dana. Rade cijele godine, no zimi su aktualniji jednodnevni izleti. Tramuntana je, naglašava, divna i za planinarenje te ima mnogo označenih staza. U zimskim im je mjesecima, u prosjeku, svaki drugi vikend pun, kaže, no i dalje su jedini stanovnici Filozića. U biti, dodaje, kako vrijeme prolazi sve su više jedini. „Bio je neki veliki praznik i dugi vikend, spojilo se više dana, a u 30 kuća na selu nitko nije došao, samo mi i naši gosti. Uvijek je bolje da selo živi, to bi trebalo biti bolje za sve. Kad smo mi došli bilo je par starih nonića, pa se popila rakijica, popričalo se, nikad to nije loše… Ova sljedeća generacija, koja je moja, jako slabo dolazi“, govori.

Što se tiče vina, Igor i dalje sanja o vinogradima koje se nadao raditi. I sad proizvodi vino, ali od grožđa koje ne uzgaja sam. Godišnje proizvede od 500 do 800 litara vina. “Zanimao me taj vinograd, još možda postoji neka mrvica volje u meni da bi se to pokrenulo, ali uz nekog partnera…” kaže.

Svojim gostima Igor i njegova obitelj nude i domaću hranu, a nekim se jelima posebno ponosi. “Naša glavna jela su nepretenciozna, prvo i najvažnije je da je kvaliteta namirnica apsolutno najbolja moguća. Dakle, što manje komplikacija, što bolje namirnice. Peka je jaka stvar, a kako je dio familije s Hvara ima tu i hvarskih receptura, primjerice čuvena gregada i možda smo jedni od rijetkih koji je rade na otoku. I brudeti, pošto imamo naše pomidore”, govori. On se osobno nikada nije bavio slasticama, time se bavila supruga, a sada i sin. On je uvijek bio zadužen za mesni dio, govori. Što se tiče budućih planova, volio bi raditi veće predmete i djela od drva, a želja im je ponovno intenzivirati i umjetničke kolonije koje su održavali. U njima je od 2010. do 2020. godine sudjelovalo više od 150 umjetnika iz cijelog svijeta.

Za kraj ga pitamo nedostaje li mu nešto iz ‘prošlog života’. Tu mu misli skreću na brod. Nekada je bio skiper, imao je desetmetarsku brodicu i po dva mjeseca bi provodio na njoj. Nedostaje mu taj dugi boravak na moru. „To bi bilo lijepo, ne tako dugo, ali recimo dva puta godišnje po dva tjedna bih otišao, ja i žena i djeca. Ali kako su oni veći, mislim da ćemo morati to sami odrađivati. Radimo na tome”, govori Igor kojeg ostavljamo njegovoj svakodnevici. “Nekom se sviđa ovo, a netko više voli ići na restoran. Mi smo ovdje u divljini i čuju se samo ptičice, nema dućana, to je čista priroda. Luksuz u prirodi. Nekome je luksuz u gradu…”, kaže.