Profesorica hrvatskog odlučila je krenuti potpuno drugim putem: zbog kamena danas putuje, gradi i surađuje s ljudima iz cijelog svijeta

Zanimljivo, ali kamen više nikad ne gledate na isti način, počnete ga primjećivati, njegove oblike i karakteristike, govori nam Ana Jadrijević. Iskusila je to na svojoj vlastitoj koži. Cijeli je svoj život odrastala uz kamen, bio je uvijek tu negdje, tek tiha kulisa, no tek prije nekoliko godina u njoj se dogodio neki sudbonosni pomak. Osjetila je njegov zov. I odlučila mu se posvetiti. Ono što je počelo kao znatiželja danas se pretvorilo i u zanimanje, pa i stil života. Ana je danas programska suradnica Dragodida, udruge koja je svoje postojanje posvetila upravo suhozidu, njegovu promicanju i očuvanju. Kamen, uz koji je odrastala, danas je vrlo živi dio njezine svakodnevice, a sve je počelo s jednom jedinom radionicom u organizaciji udruge čija je danas i sama članica.

Naš telefonski poziv zatekao ju je u Grčkoj na projektu posvećenom upravo suhozidnoj gradnji. No, ta posebna veza s tom tehnikom i samim kamenom tinjala je još iz djetinjstva, naoko sasvim neprimjetno. Kamen je, kaže Ana koja je rodom iz Primoštena, uvijek bio uz nju i njezinu obitelj. „Prvi razlog zašto sam se zainteresirala za suhozid jest taj što u Primoštenu ima dosta suhozida… Moja obitelj je u vinogradarstvu i imamo vinograde u poznatom vinogradu Bucavac, a obiteljski smo kupili i dvije malene kamene kuće u Primoštenu. Razmišljala sam kako bi bilo dobro znati obnoviti ih kad dođe vrijeme…“ prisjeća se Ana.

No nije sve stalo na mislima. Ana se krenula interesirati i doznala je za Dragodid. Prvo je u Suhozid.hr, bazu hrvatske suhozidne baštine, slala fotografije bunja u njezinoj okolici, a onda se odlučila prijaviti na radionicu. Na toj prvoj radionici na kojoj je sudjelovala obnavljao se suhozidni prsten oko lokve u Konavlima. Sudjelovala je kao volonterka, nikoga nije znala, no svidjeli su joj se, prisjeća se, i ekipa i posao. Ionako je, kaže, bila navikla fizički raditi u polju… I to je, možemo reći, bilo to. Zaredale su se radionice, a naposljetku je predložena i za članicu udruge Dragodid koja danas broji 54 aktivna člana i 18 pridruženih. Krajem 2024. godine postala je i programska suradnica Udruge.

Udruga Dragodid iduće godine slavi 20 godina postojanja. No sve je krenulo, pojašnjava Ana, još 2002. godine kada je održana prva međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid kod Komiže na Visu. U fokusu djelovanja Udruge je rad na edukaciji na suhozidnim radionicama, promicanju suhozidne baštine, ali i istraživanju i međunarodnoj suradnji. “Cilj je širiti znanje kako bi se počela uočavati kulturna baština koju imamo, kao i da joj se pridaje veći značaj jer ono što imamo stvarno nije mala stvar”, govori Ana.

Svake godine organiziraju od 20 do 25 radionica i to na području cijele hrvatske obale, od Istre do Konavla, na različitim lokacijama. Godišnje u njihovim radionicama sudjeluje preko 200 volontera, a radionice koje obuhvaćaju ili obnovu ili pak gradnju suhozidnih građevina održavaju na javnim prostorima, na poziv općina, turističkih zajednica ili pak drugih udruga. “Takvih je poziva, pogotovo kako je suhozidna gradnja zaštićena i od strane UNESCO-a, a što je pomoglo popularizaciji, svake godine sve više”, kaže. Isto je pomoglo i širenju mreže kontakata diljem svijeta i trenutačno primjerice surađuju i s Južnom Korejom, dok u Grčkoj, u kojoj smo je zatekli, rade kao nositelji projekta ECHOES s partnerima iz te zemlje, ali i Irske.

S druge strane, bliže i to ‘kod kuće’, na stranicama Udruge objavljen je poziv za prijave za 16. međunarodnu baštinsku školu Petrebišća 2026. koja će se održati od 25. srpnja do 2. kolovoza 2026. “Ta baštinska škola je doslovno u planini, u Parku prirode Učka, u napuštenom ljetnom selištu gdje su stočari provodili ljeto te su gradili i kuće zahvaljujući čemu je tamo nastalo i selo. Sve je tamo slikovito i čarobno. Polaznici su u kampu u kojem nema struje ni vode i nije baš za nekoga tko voli komfor jer si u šatoru desetak dana, zidaš, u prirodi si… No, tko to voli, super je, i odlična ekipa. Svaku se večer pali i vatra, stalno se nešto priča o kamenu i održavaju se zanimljiva predavanja. I stvarno se radi… “, pojašnjava Ana, koja je inače po struci profesorica hrvatskog i fonetike.

U razgovoru se dotičemo i samih suhozida i suhozidne gradnje. “Suhozid ima više naziva, puno starijih. Kažu da je ‘suhozid’ novija riječ koja se nije toliko koristila. Koristilo se ‘gromača’, ‘zid’, ‘mocira’, ovisno o kojem dijelu Hrvatske se radi. Moji babe i dida uvijek su govorili ‘na zidima’, ‘zid’, nikad ‘suhozid’“, govori Ana. Sam suhozid definira pak kao građevinu napravljenu bez ikakvog vezivnog materijala, dakle samo od kamena, eventualno ponekad zemlje ako u blizini nema dovoljno materijala. „Veći i manji, sitniji, škalja, sve ide… Škalja su sitniji kamenčići koje morate staviti kad se gradi zid. Dakle, ako se slaže jedan red, pa drugi s druge strane, onda morate napuniti te rupe između kako bi se održala stabilnost zida, da on nigdje ne ode”, objašnjava naša sugovornica.

Njegova je važnost prvenstveno bila poljoprivredna. „Dok nije bilo mehanizacije svaki komad zemlje je bio bitan, da bude obradiv, pa se na krškom terenu svaki kamen micao. S njim su onda gradili međe. Koristili su ga i za ograđivanje stoke, ovaca i koza, primjerice mrgari na Krku su super primjer. Gradili su i kuće i gomile ako bi bilo previše kamena, no sve je bilo s ciljem oslobađanja zemlje”, govori. Same osnove gradnje lako je naučiti, no praksa je ipak najbitnija. Što se fizičkog aspekta tiče, ne može svatko nositi teško kamenje, no svatko radi koliko može i svatko ima neku ulogu.

Za kraj je pitamo koliko se u današnje vrijeme suhozid cijeni. „Ovisi koga pitate, nas ili nekoga tko se prvi put susreće i nije o tome nikad ni razmišljao ni mislio da je nešto bitno. No, ubrzo se vidi da tu ima puno više slojeva i da to nije samo zid koji je služio kao granica, već jedan čitav novi svijet”, zaključuje Ana.