Petra je profesionalni klaun i crvenim nosom donosi radost starijima i djeci s poteškoćama: “Klaunica postaješ kad pristaneš biti autentična, ogoljena i hrabra”

„Bila sam dijete koje promatra, osjeća i voli pretvarati život u igru. Igrala sam se puno uloga, ali nisam nikad sanjala biti klaunica ili glumica. Htjela sam biti službenica koja udara žig i daje potpis. To mi je djelovalo dosta bitno za ovaj svijet“, započinje svoju priču Petra Bokić.

Svoj dječji san o žigu i potpisu Petra nikad nije ostvarila. Otišla je u druge vode, ona je danas, kako sama nabraja, „kazališna umjetnica, klaunesa, dramska pedagoginja, kreativna diy posvuduša i duhovna putnica koja voli radionice i rad na sebi, ali i djecu, šumu, životinje, planinarenje, putovanja, rad rukama…“ Voli stvarati i nije bitno je li to scena, lutka, rekvizit ili prostor za susret. Danas svoje brojne interese i ljubavi objedinjuje djelujući u Crvenim Nosovima, udruzi Cirkorama i Kazalištu sjena Tripstih.

‘Klik’ se dogodio kad je imala 18 godina. U moru izvannastavnih aktivnosti na red je došla dramska grupa. To je bilo to, kazalište je postala njezina ljubav, a klaun ju je pronašao upravo kroz njega.

Naime, dogodila se situacija koja je ‘zapečatila stvar’: u Hrvatskoj se 2010. godine održala prva radionica kazališnog klauna. „E tu mi se zavrtio svijet. Sad je to to! Klaun je moj guru, iscjelitelj, učitelj, transformator, medij izražavanja. Kroz potrebu da budem istinita na sceni, a ne ‘savršena’ klaun je otvorio put. Postaješ klaunica kad pristaneš biti autentična, ogoljena i hrabra pred publikom. To je proces rada na sebi, dug, često bolan, ali oslobađajući“, govori Petra. Kazalište i klaun donose joj u život, govori, točno ono što njezinoj duši treba: da bude znatiželjno dijete sa strukturom.

Kroz godine, stvari su se samo nadopunjavale. Pedagoška akademija joj je, primjerice, dala podlogu za razumijevanje i djeteta u sebi i djece s kojom radi kao klaunica. „Ta povezanost s unutarnjim četverogodišnjakom, s njegovom naivnošću, otvorenošću i čuđenjem svijetu, danas je temelj mog klaunskog izraza“, kaže.

Od 2000. godine djelovala je u Dramskom studiju EHO, a od 2010. se kontinuirano educirala u Beču u sklopu Internacionalne škole humora. Sudjelovala je, među ostalim, i u trogodišnjem europskom programu ClownNexus, gdje je 12 klaunova iz šest europskih zemalja razvijalo osjetljiv i inkluzivan program susreta klauna i djece s autizmom.

Klaun se, kaže ona, razvija cijeli život. „To je vrlo precizna scenska disciplina. Temelji se na prisutnosti, odnosu s publikom, ritmu, tijelu, partnerstvu i sposobnosti da iz neuspjeha stvoriš poeziju. Klaun je figura koja razotkriva ljudsku prirodu, našu nespretnost, strahove, taštinu, ali i ogromnu nježnost“, kaže. On ne skriva emociju osobe ispod ‘maske klauna’, govori, on je transformira. Kad joj je osobno loš dan, zahvaljujući klaunu ona ne bježi od sebe, nego ulazi dublje. Klaun ju je, kaže, naučio da je pogriješiti sasvim normalno, a da je isprika u stvarnom životu iscjeljujuća.

U njezinu životu neizmjerno važno mjesto zauzimaju upravo Crveni Nosovi, a od 2017. godine je i certificirana klaundoktorica. „Crveni Nosovi su za mene moja umjetnička misija, zabava, privilegija i odgovornost. Poslovno, moje mjesto pod suncem. Tu sam 16 godina. Od samog početka organizacije u Hrvatskoj. S udrugom sam rasla, pomagala ju razvijati i srasla. Danas sam uz to što sam klaundoktorica i osoba zadužena za umjetničku kvalitetu klaunova, organiziram edukaciju klaunovima, vodim i razvijam određene programe, coucherica sam kolegama na terenu“, govori ona.

Kao klaundoktorica, objašnjava, ulazi u najosjetljivije prostore koji postaju pozornica: dječje sobe, odjele, domove za starije, emigrantske centre, centre za djecu s teškoćama. „Najviše volim trenutak kad se u sobi promijeni atmosfera. Kad dijete koje je šutjelo u strahu počne sudjelovati, otvarati se. Kad roditelj prvi put tog dana izdahne. Kad se medicinska sestra razveseli da s nama predahne u kratkom zagrljaju, razgovoru ili dobroj šali. Čak znamo i zaplesati na hodniku. Emocionalno je zahtjevno, ali je i duboko smisleno. Ljudi koje sam upoznala kroz udrugu su inspiracija i biseri po putu“, kaže.

Isto tako, potvrđuje da strah od klaunova nije mit. „On često dolazi iz pretjeranih, horor prikaza u medijima. Također mislim da ljudi često skreću prema cirkuskim klaunovima. Kazališni klaun je iz škole Charly Chaplina, on je ljudski lik, dok je cirkuski klaun u ekstremnoj maski, šminki, kostimu. To je nekim ljudima invazivno i ekstremno. Također, klaun je iskren u emociji i trenutku i da bi postojao mora biti povezan kako sa sobom i partnerom, tako i s publikom. Mislim da je i to jedan od razloga zašto nekim ljudima to nije ugodno. Možda ta izloženost iako si publika nekome nije ugodna. Čak postoji i ime za fobiju od klaunova, kulrofobija. U stvarnom susretu, kad osoba vidi da je klaun nježan i da poštuje granice, strah se često rastopi“, govori.

Što se tiče kazališta, aktivna je u autorskim projektima u kojima se susreću cirkus, kazalište i lutkarstvo. „Razvijam predstave koje propituju teme identiteta, starenja, ženskog tijela, ranjivosti i društvenih očekivanja. Kao i predstave za djecu koje smatram jednako bitnima“, govori.

Neki od projekata na kojima radi su i cirkusko-kazališna predstava „Babe Kadulje“, u suradnji s Jadrankom Žinić, a u procesu je i istraživanja nove predstave za djecu prema slikovnici „Kako živi Antuntun“. Malo se zaljubila, kaže, i u filmsku glumu. Iza sebe ima, kaže, tri skromna snimljena filma, od kojih je jedan još u montaži. Tu su i performansi, radionice i projekti koji povezuju umjetnost i zajednicu, a u sklopu udruge Cirkorama provode i program Kultura u Toku – Kultura u zajednici u zagrebačkom kvartu Črnomerec te organiziraju različita umjetnička događanja, među ostalim i radionice klauna. U tijeku su i pripreme za Festival suvremenog cirkusa Cirkobalkana u svibnju te za audiciju za nove klaunove Crvenih Nosova koja će biti krajem veljače u Zagrebu.

Za cirkus kao umjetnost kaže da je danas možda življi nego ikad: on više nije samo spektakl, on je umjetnički jezik. „Danas mladi iz Hrvatske odlaze studirati cirkuske discipline, tehniku, produkciju i režiju diljem Europe. Imamo međunarodne festivale poput Cirkobalkana, Klaun Zagreb Fest, Festival neobičnih obitelji, CUFUS i Kultur ulični festival. Nikad nije bilo življe. Mi cirkusanti Hrvatske smo se udružili u Društvo umjetnika suvremenog cirkusa. Danas je cirkus ušao na kazališne daske, plesne centre, kina“, kaže Petra kao pripadnica te prve generacije koja je tu scenu u biti gradila iz povoja.

„Istina je da se puno toga još uvijek pokreće na entuzijazmu nas prve generacije. Pitam se hoće li sve to jednako disati kad mi odemo u mirovinu. Ali onda se sjetim klaunske filozofije: biti tu i sad. Za mene je cirkus prostor slobode tijela i hrabrosti da riskiraš, fizički i emocionalno“, govori.

Za kraj nas je zanimalo kako njezina vlastita djeca reagiraju na nju kao klaunicu. „Djeca su najbolji kritičari. Ako nisi autentičan, oni to odmah osjete. Uglavnom su jako ponosni i vode svoje frendove na moje predstave, kao i predstave mog muža koji je također cirkusant. A bilo je trenutaka u njihovom procesu odrastanja kad bi se malo i zasramili jer su im roditelji ne tipičnih zanimanja. Djeca žele pripadati čoporu. Taj sram ih je pustio kad je njihov društveni čopor prihvatio muža i mene sa zanimanjem, poštovanjem, čak i interesom za komunikaciju. Evo i sin Grga zna žonglirati, a Flora od svoje 4 godine ide na zračne akrobacije i mala je žena guma“, govori Petra čiji planovi uključuju, među ostalim, kako to ona simpatično kaže “autentično stvarati i razvijati ono što je zanima, muči, kopka i škaklja“.