PROŠIRENJE PONUDE
Na prvima su prodavani meso i kolači, skoro su im presudile robne kuće, a popularnost su im vratili nacisti: upoznajte kratku povijest svima omiljenih božićnih sajmova
Prosinac je nezamisliv bez raskošno ukrašenih ulica gradova, štandova s kuhanim vinom i različitom hranom, klizalištima na otvorenom i žamorom razdraganih ljudi na svakom koraku. Da, božićni sajmovi definitivno su ono što zadnjem mjesecu u godini daje posebnu čar. Od Zagreba, preko Beča, Budimpešte, Pariza, sve do Londona i New Yorka, svaki grad nastoji u ovo doba godine ponuditi nešto jedinstveno, nešto što će ga učiniti posebnijim i čarobnijim. I dok u mnogima sajmovi i sav taj blagdanski šušur izazivaju osjećaj nostalgije, zanimljivo je da u današnjem obliku adventski sajmovi ne postoje jako dugo. Štoviše, može se reći da su prilično nova tradicija.
PRVI SAJAM U PROSINCU ODRŽAN JE U BEČU, ALI NIJE ZABILJEŽENO DA JE IMAO IKAKVE VEZE S BLAGDANIMA
Povijest božićnih sajmova seže u Beč 1296. godine, kad je vojvoda Albrecht naložio da se u prosincu održi 14-dnevni sajam. No, s božićnim sajmovima veže ga samo termin održavanja jer nije zabilježeno da je ovaj imao veze s blagdanima niti je imao religijsku notu. Sličan se sajam spominje i u njemačkoj povijesti, u mjestu Bautzen, gdje je 1384. dana dozvola za sajam na otvorenom kako bi mesari prodali svoje zalihe do Božića.
Povjesničari se ipak ne slažu oko toga je li zaista ovo početak blagdanskih sajmova, s obzirom na to da prodaja i održavanje nije bilo povezano sa samim blagdanom. Štoviše, ne zna se pouzdano koji je prvi ikad održan božićni sajam. Ta tradicija zasigurno ima korijene u Njemačkoj, gdje nosi ime Christkindlmarkt, a Dresden je grad koji svoj blagdanski sajam reklamira kao najstariji u Njemačkoj. Tamo se sajam održava od 1434. godine, a onaj u Nurembergu započeo je 1628.
Običaj se iz Njemačke proširio Europom, a iz iste zemlje krenuo je i običaj da se ukrašava veliko božićno drvce na javnom mjestu. Prvi pisani trag o božićnom drvcu datira iz 1527. godine u dokumentu iz njemačkog grada Mainza.
DO PROTESTANTSKE REFORMACIJE DAROVI SU SE RAZMJENJIVALI NA SVETOG NIKOLU, A NE NA BOŽIĆ
Darivanje i razmjena poklona nekad se nije povezivala s Božićem, već s blagdanom Svetog Nikole početkom prosinca koji je zaštitnik djece pa se vjerovalo da nagrađuje onu koja su bila dobra. Darivanje na Božić potječe iz vremena Martina Luthera, njemačkog svećenika koji je u 16. stoljeću predvodio protestantsku reformaciju. Protestanti su odbacili vjerske ikone, pa tako i likove svetaca, i zagovarali direktno vezu s Bogom, bez posrednika. Sukladno tome, darove više nije donosio Sveti Nikola i polako se običaj darivanja preselio na 25. prosinac.
Uskoro su se pojavile kritike da je Božić postao samo izgovor za razuzdane zabave, pijančevanje i poklone, no unatoč njima u 17. i 18. stoljeću nastavlja rasti popularnost božićnih sajmova i oni se održavaju u sve više europskih gradova. Slično kao danas, bili su mjesto na kojima se moglo kupiti meso, kolači, ukrasni predmeti… Često su bili smješteni u blizini crkvi kako bi bili dostupni svima, kako plemstvu, tako i radnicima, putnicima, prolaznicima…
Kako je rasla popularnost božićnih sajmova, tako su gradovi s vremenom sve više regulirali, određujući točne lokacije na kojima se mogu održati, koliko smiju biti otvoreni, te što se na njima smije prodavati. U Berlinu je, primjerice, 1650. bilo oko 50 blagdanskih štandova, a do 1840. taj je broj narastao na 600.
Stoljeća su prolazila, vremena su se mijenjala, a s njima i božićni sajmovi. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dobili su jaku konkurenciju u robnim kućama u kojima je roba bila povoljnija, a uvjeti kupovine ugodniji. Popularnost im je polako počela opadati, gradovi su ih selili na sve neatraktivnije lokacije.
POČELI SU SE OTVARATI SVE RANIJE, PRODAVATI SVE RAZLIČITIJU ROBU, ALI SMISAO, ZABAVA I UŽIVANJE, OSTALI SU ISTI
Tradiciju su oživjeli nacisti nakon dolaska na vlast tridesetih godina 20. stoljeća. Vratili su sajam u centar Berlina i propisali da se na njemu smiju prodavati samo stvari vezane uz Božić. Na štandovima su se prodavale dekoracije, igračke, paprenjaci, a u kasnim tridesetima pojavile su se i kobasice i kuhano vino.
Šezdesetih i sedamdesetih božićni sajmovi su se počeli otvarati ranije, već krajem studenog, i proširili su se zemljama diljem svijeta, čak i onima u kojima se tradicionalno ne slavi Božić, poput Kine. Samo u Njemačkoj, iz koje potječe ovaj običaj, postoji više od 3000 božićnih sajmova, a diljem Europe i svijeta svaki imalo veći grad ima svoj.
Ponuda hrane sve je bogatija i drugačija, osim vina i čaja poslužuju se i drugi topli napici i craft piva, prodaju se rukotvorine kreativaca i umjetnika… Ali ono najvažnije, zabava i uživanje u blagdanskom ugođaju, nije se promijenilo.
