Gospođa Mare ima 92 godine i baš nikad ne skida narodnu nošnju: svaki detalj, od kape do boje konavoskog veza, krije neku priču i simboliku

U malom selu s oko 150 stanovnika, koje nema trgovinu, kafić ni poštu, rodila se i već gotovo cijelo stoljeće živi Mare Pržić. Vitaljina, najjužnije naseljeno mjesto u Hrvatskoj, njezin je dom, mirni konavoski krajolik svakodnevica, a tradicionalna konavoska nošnja jedina odjeća koju je ikad stavila na sebe. Mare Pržić ima 92 godine i nošnja je dio njezina identiteta, pokazatelj pripadnosti Konavlima u kojima je provela cijeli život.

Suradnik Putnog Kofera, fotograf Marko-Lorenzo Blaslov, posjetio je Maru Pržić krajem studenog. Ponosno mu je pozirala sa svojim praunucima, Petrom i Lukom, koji su i sami za tu priliku odjenuli prepoznatljive nošnje. Iskoristili smo priliku da saznamo više o njezinom dugom i bogatom životu, ali i samim nošnjama koje su karakteristične za ovaj kraj na jugu Hrvatske.

„Da, baš svaki dan nosim nošnju. Nekad smo ih svi nosili, danas ih većina odjene samo za neko slavlje ili blagdan. Vole ih, srećom, i mladi odjenuti, ali ipak samo za posebne prilike,“ ispričala nam je gospođa Mare, koja je u svojoj nošnji desetljećima prodavala povrće na tržnici u Dubrovniku. Danas je udovica i ima sedmero praunuka, kojima prenosi svoju ljubav prema tradiciji.

Narodne nošnje oduvijek su bile način iskazivanja identiteta i pripadnosti, a konavoska se često smatra jednom od najljepših i najzanimljivijih. Njezin najposebniji dio bez sumnje je konavoski vez, čije je umijeće izrade od 2015. zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. No i cijela nošnja, kao i običaji koji se uz nju vežu, puna je zanimljivih detalja, koje nam je približila Maris Stanović iz Zavičajnog muzeja Konavala.

„Muška i ženska nošnja nekad su bili svakodnevna odjeća. Iako Konavle broje oko 30 mjesta, sva su imala jedinstvenu, konavosku nošnju. Civilnu odjeću su prvo počeli nositi muškarci, početkom 20. stoljeća, no žene su nošnje nastavile nositi praktički sve do rata. U sedamdesetim i osamdesetim godinama počeo se razvijati i turizam u Konavlima, a žene u tradicionalnim nošnjama bile su atrakcija među posjetiteljima,“ priča nam Maris Stanović.

U devedesetima, nakon rata, nošnje polako ispadaju ispadaju iz svakodnevne upotrebe, nastavljaju ih nositi još starije bake, ali i njih je s vremenom sve manje. Mare Pržić jedna je od posljednjih u Konavlima koja ju nosi baš svaki dan.

Muška nošnja, objašnjava nam Maris, puno je jednostavnija od ženske i nema toliko slojeva i simbolike. Njezin je izgled oblikovan pod utjecajem Orijenta i slična je nošnjama iz drugih regija u okolici Dubrovnika, poput Župe i Primorja, od kojih se razlikuje najviše po boji pasova.

Ženska konavoska nošnja puno je kompleksnija. Postojala je, i postoji, ona za svakodnevne i ona za svečane prilike, a detalji na njoj otkrivali su imovinski, ali i bračni status žene koja ju nosi. „Djevojčice su odmalena učile raditi konavoski vez i pripremati ruho za svoju udaju.

Treba pritom znati da su u prošlosti u Konavlima ljudi baš sve radili sami! I to ne samo da su uzgajali svoje povrće i životinje za meso, već su imali vunu od svojih ovaca za zimsku odjeću, a za ljetnu su uzgajali lan, pa čak i svilu, pamuk i konoplju. Dakle, baš svaki je detalj nošnje bio rađen ručno u obitelji,“ otkriva nam Maris.

Povijest konavoskog veza seže sigurno u 18. stoljeće, no pretpostavlja se da je tradicija još i starija. U drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća prevladava konavoska “utkanica”, tehnika vezenja čije je umijeće izrade danas zaštićeno, no i ranije je u upotrebi bio nešto kompliciraniji takozvani „mrki vez“. Upravo vez, uz kapu, nosi najviše poruka.

Djevojčice su nosile crvenkapu, čiji je obod bio prošiven svjetlo plavim ili ružičastim koncem, a vezovi za mlade djevojke bili su življih boja, pri čemu je crvena dominirala. Na vez se stavljala i mala žuta kita od svilenog konca, koja je simbolički služila kao zamjena za zlato. Svečani vezovi bili su bogatiji i kompliciraniji, radni su bili jednostavniji, a udovički, za žene u koroti, zovu se “zatvorenice” i znatno su skromniji. Vez, kapa i nošnja oduvijek su pratili tijek života konavoskih žena i sve ključne događaje koje su prolazile.

Kada bi se djevojka zaručila, dobila bi od zaručnika kapu ukrašenu zlatovezom, a na dan vjenčanja oko kape bi se stavljalo cvjetni ukras kako bi se mlada istaknula među ostalim ženama, koje su također bile u svojim svečanim nošnjama. Dan nakon vjenčanja, žena bi počela nositi „pošicu“, bijeli rubac savijen u piramidalni oblik na koji se za svečane prilike stavlja veliki bijeli ubručić. S godinama su žene nosile tamnije i zagasitije boje veza, a kad bi ostale udovice bojile bi ga u crno. Udovica bi također na bijeli ubručić prišila mali crni križ kako bi označila svoj status.

Tradicionalna konavoska nošnja nije samo priča o modi i odijevanju, priča je to o povijesti, baštini i tradiciji jednog kraja. Od toga kako se živjelo nekad, kad su ljudi sve radili i uzgajali sami, pa do današnjih vremena kad mladi ponosno odijevaju svoje nošnje za pričesti, krizme i svečane prilike.

Možda ih stanovnici Konavala više ne nose svaki dan kao Mare Pržić, ali gotovo da nema kuće koja nema nošnju negdje u ormaru. A konavoski vez živi kroz brojne predmete na koje se aplicira zbog svoje ljepote i prilagodljivosti, od torbica i stolnjaka i svečanih haljina. Tradicija tako živi i dalje i pronalazi svoj put u srca novih generacija.