Elsie peče šnicle, toči pivo, radi u trgovini i knjižnici… I vodi grad u kojem ne živi nitko osim nje!
Samo nekoliko kilometara od granice s Južnom Dakotom, u udaljenom sjevernom dijelu američke države Nebraske, nalazi se jedna predivna scena. Dugačka zemljana cesta, oblikovana valovitim travnjacima i zlatnim poljima pšenice, vodi do malenog gradića Monowi koji je po mnogočemu jedinstven u svijetu. Na tom putu, pomalo napuštena crkva stoji nasuprot žitnog viličara, dok korov i bujna trava nježno obavijaju trule ostatke nekadašnjih domova. U bijeloj i neobičnoj zgradi, 86-godišnja Elsie Eiler spretno okreće svinjske šnicle i otvara pivske boce za svoje stalne goste, dok na natpisu iznad piše: “Dobrodošli u svjetski poznatu tavernu Monowi – mjesto s najhladnijim pivom u gradu!”
ELSIE EILER: GOSPODARICA TAVERNE, GRADONAČELNICA I ČUVARICA TRADICIJE MONOWIJA
Kada je Eilerin suprug, Rudy, preminuo 2004., nije joj ostavio samo da vodi tavernu, već i cijeli grad. Danas je, prema američkom popisu stanovništva, Monowi jedino mjesto u SAD-u sa samo jednim stanovnikom, a Eiler je gradonačelnik, službenik, blagajnik, knjižničar, barmen i jedina osoba koja je ostala u najmanjem gradu u SAD-u.
Svake godine Elsie Eiler objesi oglas u Monowiju, koristeći ga kao platformu za oglašavanje izbora za čelnika grada. Uz nevjerojatnu predanost, ona glasa za sebe, vjerujući u svoju viziju za grad. Od nje se zahtijeva da svake godine pripremi općinski plan cesta kako bi osigurala nužna državna sredstva. Istovremeno, ona pažljivo ubire oko 500 dolara poreza godišnje od sebe kako bi održavala tri svjetiljke koje svjetlucaju u gradu i osiguravala da voda teče.
“Kada svake godine podnesem zahtjev državi za dozvolu za alkoholna pića i duhan, oni ih pošalju tajniku sela, a to sam ja”, izjavila je Elsie prije dvije godine za BBC. ”Dakle, dobivam ih kao tajnica, potpisujem ih kao službenik i dajem ih sebi kao vlasniku bara.” Također prati popis obližnjih slobodnih stambenih parcela, u slučaju da se netko želi preseliti u neku od zgrada u raspadanju i udvostručiti stanovništvo grada. ”Sretna sam ovdje. Ovdje sam odrasla, naviknula sam na ovu sredinu i jednostavno je teško promijeniti se nakon toliko godina”, rekla je Eiler.
NEKADA ŽIVAHAN GRAD, DANAS DOM SAMO JEDNE HRABRE ŽENE
U 1930-ima Monowi je bio živahan grad i dom za 150 ljudi, nekoliko trgovina, restorana, pa čak i zatvor. Eiler je odrasla na farmi nekoliko kilometara udaljenoj od grada i upoznala je Rudyja dok je bila u osnovnoj školi. Kako su se uvjeti uzgoja stoke pogoršavali, a ruralna gospodarstva propadala diljem Velike ravnice nakon Drugog svjetskog rata, cijele su zajednice u središtu SAD-a počele nestajati.
Posljednji sprovod održan u Monowijevoj drvenoj crkvi bio je za Eilerova oca 1960. Zatim su pošta i zadnja od tri trgovine mješovitom robom zatvorene između 1967. i 1970., nakon čega je uslijedila škola 1974. Oboje Eilerove djece napustilo je grad u potrazi za poslom sredinom 1970-ih, što je rezultiralo padom broja stanovnika na 18 do 1980. godine. Dvadeset godina kasnije, jedini preostali stanovnici Monowija, Rudy i Eiler, radili su u taverni. Danas je Monowi jedan od tri pripojena grada u okrugu Boyd u Nebraski, koji broje manje od 10 stanovnika.
Eiler živi sama, no daleko je od osjećaja usamljenosti. Svako jutro u 9:00 sati, osim ponedjeljka kada si daje slobodan dan, hrabro korača samo nekoliko metara od svoje skromne kućice do taverne, otvarajući svoj bar. Većina njenih “redovnih gostiju” živi unutar kruga od 30 do 40 kilometara, ljudi koje poznaje veći dio svog života. No postoje i oni koji putuju čak 200 kilometara samo da bi vikendom posjetili svoju omiljenu konobaricu i gradonačelnicu, pokazujući koliko im je važna u životu…
