Zaljubili smo se u ovo bajkovito selo nadomak Hrvatske: u njemu je baš sve od drveta, a ulice su posvećene Tesli, Maradoni, Ivi Andriću…

Za nedavnog posjeta zapadnoj Srbiji vozili smo se najčarobnijom željeznicom na Balkanu, ali i šire, čuvenom Šarganskom osmicom, koja nas je, malo je reći, ostavila bez teksta. Puni dojmova, bili smo uvjereni da bolje od toga ne može, a onda nas je put nanio u susjedstvo. I baš ondje opet nam se dogodila ljubav na prvi pogled. Naime, posjetili smo fantastično etno selo Drvengrad, koje je u blizini sela Mokra Gora, nedaleko od grada Užica, izgradio filmski redatelj Emir Kusturica. Poznato je i kao Küstendorf, što je zapravo spoj redateljevog nadimka Kusta i njemačke riječi Dorf, koja znači selo.

Jedinstveni Drvengrad podignut je između 2003. i 2004. godine na mjestu na kojem se susreću moćne planine Tara i Zlatibor, točnije na brdu Mećavnik, koje je ime dobilo po velikim snježnim nanosima koji se ondje stvaraju u hladnim, zimskim mjesecima. Inače, redatelj je za svoj grad filma, kako su ga prozvali od milja, 2005. osvojio i Europsku nagradu za arhitekturu Philippe Rotthier.

Drvengrad ima gradska vrata, 13 ulica, dva trga, kino Stanley Kubrick, crkvu, tržnicu, sportski centar, restorane, teniske terene… Pravi mali grad! Ulice su nazvane po poznatim ličnostima koje Kusturica iznimno cijeni i poštuje, poput Ive Andrića, Federica Fellinija, Aleksandra Tarkovskog, Novaka Đokovića, Nikole Tesle, Ernesta ”Che” Guevare, Ingmara Bergmana, Miodraga Petrovića Čkalje, Joea Strummera…

U ovom etno selu sve je napravljeno od drveta, a najatraktivnije su, naravno, brvnare. Takvih jedinstvenih, starih drvenih kućica ima više od 50, a Kusturica ih je oživio tako što je većinu njih u izvornom obliku doslovce preselio iz okolnih zlatiborskih sela. Sve one i dan-danas savršeno prikazuju dinarski tip arhitekture i nekadašnji, sad već pomalo i zaboravljen način života tog dijela Srbije.

Kusturica je ideju za izgradnju Drvengrada dobio dok je snimao film ”Život je čudo”. Fasciniran ljepotom snijegom zametenog Mećavnika, odlučio je ondje stvoriti etno selo. U Drvengradu je sve u znaku filma, pogotovo u siječnju, kad se ondje održava filmski i glazbeni festival Küstendorf, na kojem su gostovali Johnny Depp, Monica Bellucci, Nikita Mihalkov, Gael García Bernal, Jim Jarmusch…

Drvengrad je, slažu se svi koji su ga barem jednom posjetili, najljepša spona između prošlosti i sadašnjosti. ”Izmislio sam grad koji izgleda kao da se u njemu oduvijek živjelo. A nije nikad”, izjavio je svojedobno Kusturica. Svoje etno selo koncipirao je kao malu umjetničku oazu, otvoreno mjesto s kulturnom raznolikošću koje se suprotstavlja globalizaciji.

Dok se spuštamo niz glavnu ulicu nobelovca Ive Andrića, prolazimo kraj slastičarnice ”Kod Ćorkana”. U njoj možete kušati fantastične baklave i tufahije, a ime je, to bi barem svi knjigoljupci u regiji, ali i šire trebali znati, dobila po liku iz Andrićevog kultnog romana ”Na Drini ćuprija”. Tu su i restoran ”Lotika”, također nazvan po junakinji iz maloprije spomenute knjige, zatim biblioteka ”Ivo Andrić”…

Nastavljamo do Trga Diega Armanda Maradone, na kojem se nalazi Sportski centar ”Prokleta Avlija” (da, da, Kusturica je i njega nazvao po još jednom Andrićevom romanu), a u njemu vas čekaju teretana, sauna, zatvoreni bazen… Uz sve navedeno, blizu su vam i trim staza te skijalište Iver, koje leži na obroncima prekrasne planine Tare.

Suvenirnica Aska šarmantno je mjesto na kojem možete kupiti zanimljive rukotvorine ili vrhunska vina i rakije iz regije, a tu je i galerija ”Macola”, osnovana u čast kipara Dragana Jovićevića, u kojoj svoje radove izlažu ponajbolji domaći i strani likovni umjetnici.

Na svakom koraku kao da nas prati duh daleke prošlosti, a u zraku se osjeća ona lijepa nostalgija koja će vam vratiti osmijeh na lice. U Drvengradu vrijeme kao da je stalo. I najbolje od svega, nitko se zbog toga nimalo ne buni. Zastajemo na beskrajno lijepom Trgu Nikole Tesle, divimo se pravoslavnoj crkvi sv. Save…

Posjet ovom selu iz bajke završavamo fantastičnim ručkom. Sjeli smo u hvaljeni restoran Visconti i nismo požalili. Ime je, pogađate, dobio po talijanskom redatelju Luchinu Viscontiju, a uspješno spaja srpsku i talijansku kuhinju. Ambijent nas je oduševio na prvu. Čitav prostor zapravo je spoj knjižnice i vinoteke, a najveći zid u restoranu krase tisuće i tisuće boca vina te knjiga. Kakav melem za oči i dušu! Jedva čekamo vratiti se u ovaj mali raj susjedne nam Srbije…