Znate li da postoji most koji je jednako dugačak i širok? Nekad je bio najopasniji u gradu, a danas je njegov simbol i ponos

U samom središtu Dublina, glavnog grada Irske, postoji jedan vrlo poseban most, ključ čije slave su dimenzije. Naime, taj je poznati most – koliko god to čudno zvučalo – dugačak koliko je i širok. On se zove O’Connell Bridge, no nije ipak slavan samo po dimenzijama. On je više od metara i centimetara, jedan je od simbola irske urbane košnice s vlastitom zanimljivom pričom te, zahvaljujući tome, i prava turistička atrakcija.

Slavni dublinski most preko rijeke Liffey izgrađen je davnih 1790-ih godina. U biti, bio je to period nastanka preteče današnjeg mosta. Dakle, taj prvi, originalni most građen je od 1791. i 1794. godine, a niti je izgledao kao ovaj danas niti je nosio isto to ime. Zvao se Carlisle Bridge, to jest most Carlisle, a ime je dobio po Fredericku Howardu, grofu od Carlislea. Izgrađen je prema projektu Jamesa Gandona, a u biti je bio dio glavnog prometnog pravca koji je povezivao sjeverni i južni dio Dublina.

U biti, njegova je izgradnja bila dio jedne veće, još značajnije priče za Dublin, a to je bilo izmještanje tadašnjeg centra grada na istok. Kada je most bio završen odmah se prometnuo u najpopularniju i najpomodniju rutu za kretanje kroz grad. No, promet koji je postajao sve gušći i gušći došao mu je naposljetku glave. Od prometne zvijezde pretvorio se u ‘klimavi prolaz’ preko rijeke kojem su nužno trebali popravci ili čak cijela rekonstrukcija.

Situacija je navodno bilo toliko grozna da su ga do 1852. godine čak nazivali najopasnijim mostom. No, iako je sve vrištalo da ga treba srediti, radovi na obnovi, koji će u biti značiti i kraj, odnosno rušenje tog originalnog mosta počeli su tek desetljećima kasnije, 1877. godine. Rekonstrukcija se vršila prema nacrtima inženjera Bindona Blooda Stoneyja kojem je ideja bila replicirati originalni most i u njegovoj izgradnji koristiti ‘tradicionalne’ materijale kojima je bio građen i ovaj dotrajali, a to su bili portlandski kamen i granit.

Želio je zadržati i njegova tri luka, no plan mu je bio poboljšati ga – učiniti ga što širim. Čak je bila ideja da bude jednako širok kao tadašnji Sackville Street, a današnji O’Connell Street. Isto tako, cilj je bio smanjiti mu i nagib. Rezultat je ono što vidimo danas – most jedinstven po svojim dimenzijama jer je gotovo jednako dugačak i širok.

Zanimljiva je bila i realizacija cijele konstrukcije koje se domislio spomenuti inženjer. Naime, on je novo izdanje mosta doslovno radio oko postojećeg originala koji je za vrijeme radova bio otvoren za promet. Njega su zatim, kad je novi most bio dovršen, srušili i zamijenili onim što je sada središnji dio mosta. Ta nova verzija bila je – i jest – dugačka oko 45 metara, a široka oko 50 metara, dakle gotovo tri puta šira od originala. Također, smanjio mu je nagib pa je sada ravan.

Novo izdanje mosta tražilo je i novo ime pa je javnosti predstavljan kao O’Connell Bridge, po irskom političkom vođi, tzv. osloboditelju Danielu O’Connellu. Službeno se otvorio za promet u kolovozu 1880. godine. Kao takav neraskidivi je dio irske povijesti i svakodnevice – od trenutaka kad su na njemu bila vješala na kojima su skončavali pobunjenici do današnjeg neizostavne postaje turista prilikom obilaska grada. Isto tako, nerijetko je spominjan i u književnim djelima, a na neki ga je svoj način u povijest upisao i Arthur Fields, poznat kao Čovjek na mostu, koji je na njemu od 1930-ih do 1980-ih snimio više od 182 tisuće fotografija pješaka.