Jedan od najljepših mostova na svijetu stariji je od većine europskih država: već 2000 godina prkosi vremenu i simbol je grada ljubavi

Most ‘zarobljenog vremena’, most vječne inspiracije, zanimljive priče koje se proteže na dva tisućljeća… Definitivno je jedna od talijanskih ljepota radi koje se poteže u tu zemlju, a nalazi se u jednako legendarnom gradu, gradu kojem je drugo ime ljubav. On je danas simbol tog talijanskog grada, vječni motiv onima koji su vrsni s kistom ili riječima, jedna od atrakcija i vizura koja se ne zaobilazi tijekom posjete Veroni. Ponte Pietra ima mnogo godina u sebi i ravan je legendi.

Most Ponte Pietra, čije ime u prijevodu znači kameni most, jedan je od najpoznatijih mostova u Italiji, a svakako u Veroni. Nadvija se, u dužini od 92,8 metara, preko rijeke Adige. Ima ukupno pet lukova, a svaki od njih priča svoju priču. Riječ je o najstarijem rimskom spomeniku u Veroni.

Most je karakterističan po svojoj ‘nejedinstvenosti’, svjedoku njegove zanimljive, ali i burne povijesti. Naime, odmah kad ga pogledate, jedna stvar upada u oči: on je izgrađen od različitih materijala, odnosno kamenih bijelih blokova i cigli. Upravo je to i danas njegov zaštitni znak, ali i znak predanosti i mukotrpnog rada restauratora.

Za njegov nastanak zaslužni su Rimljani koji su na područje današnje Verone stigli početkom prvog stoljeća prije Krista. „Grad je izgrađen unutar dubokog zavoja rijeke Adige, koja je svojom strujom jamčila prirodnu obranu za dvije trećine naselja. Međutim, kako ne bi ostali izolirani, izgradili su i most koji bi im omogućio prijelaz rijeke. Ovaj most izgrađen je na sjevernom vrhu velikog zavoja Adige, gdje se korito rijeke sastoji od čvrste kamene podloge, obale su blizu jedna drugoj, a voda je manje duboka“, objašnjava se na stranici Veronissima.

No, pretpostavlja se da se na tom istom mjestu nalazio nekada, prije Rimljana, neki još stariji most, potencijalno drveni, a koji je povezivao naselje na vrhu brda s ravnicom koja se pružala preko rijeke. Rimljani su svoj novi most nazvali Pons Lapideus, odnosno ‘kameni most’ čime su, vjeruje se, željeli naglasiti izdržljivost njihova rješenja u odnosu na ono prethodno, a koje je često podivljala i nabujala Adige odnosila kao perce.

Rimljani, gradeći ga, nisu mnogo komplicirali. Bio je izveden u jednostavnom stilu, sa štednjom na umu i imao tipičan oblik tadašnjih rimskih mostova, s povišenjem na sredini. Isto tako, kako bi smanjili pritisak nabujale rijeke, u njemu su napravili i dva velika otvora. Nisu ga ni ukrašavali: krasila ga je samo jedna skulptura, vodenog božanstva.

No, od stalne borbe za život nije ga zaštitio čak ni njegov kamen. Naime, tijekom svih silnih stoljeća njegova postajanja u nekoliko je navrata obnavljan. Prvi put, i to njegov desni luk, u 13. stoljeću. Dva srednja luka bila su rekonstruirana početkom 16. stoljeća, no najveći se izazov dogodio kada su ga njemačke snage, prilikom povlačenja, raznijele 1945. godine.

Ponovno se vratio u život i nakon toga, no bio je mukotrpan posao. Restauratori su iz rijeke vadili kamen i cigle i zatim se morali bacati u identifikaciju građevnog materijala: što je rimsko, što je iz 13., što iz 16. stoljeća. Ako ga danas pogledamo, bijeli kameni blokovi su rimski, a cigle su iz kasnijih obnova i gradnji. U srednjem je vijeku most dobio i toranj, koji se i danas nalazi na desnoj strani mosta. On je trebao nadzirati, odnosno braniti jedan od glavnih ulaza u grad.

Most Ponte Pietra danas je nezaobilazna atrakcija Verone i mjesto koje se ne propušta tijekom posjete tom gradu. No, taj četiri metra široki most nije moguće prijeći automobilom zato što je ‘rezerviran’ samo za pješake i bicikliste. I lijepe poglede u zagrljaju povijesti.