Najstariji park u ovom dijelu Europe nalazi se u Hrvatskoj: osnovao ga je biskup, a danas je omiljeno šetalište

Svaka metropola ponosi se svojim parkovima, zelenim plućima grada i mjestima opuštanja za građane i posjetitelje. Neki od njih stekli su svjetsku slavu te su postali prepoznatljivi simboli gradova kojima pripadaju. Tako je Bois de Boulogne neizostavan dio Pariza, Tiergarten simbol Berlina, a Regents Park jedno od najpoznatijih zelenih utočišta Londona. U Zagrebu tu ulogu nosi Maksimir, prvi javni park u jugoistočnoj Europi i jedan od najstarijih u svijetu. Ova zelena oaza mjesto je rekreacije i odmora, ali i prostor bogate povijesti i kulturne baštine.

Danas smješten gotovo u pojasu šireg centra Zagreba, park Maksimir nekad se nalazio na rubnom dijelu grada. Nastao je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, na površini od 316 hektara. Kao i nekada, i danas predstavlja važnu zelenu oazu grada, koju podjednako vole ljudi, kao i životinjski i biljni svijet, a podliježe i dvostrukoj zaštiti. Vodi se kao spomenik parkovne arhitekture, a upisan je i u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

U trenutku svog nastanka bio je najsuvremeniji, najelitniji i najpopularniji zahvat na području grada i šire, a ujedno i prvi javni park u jugoistočnoj Europi te jedan od prvih u svijetu. Naime, do tada parkovi su bili privatni – vezali su se prvenstveno uz kraljevske ili carske rezidencije te dvorce. No, Maksimir je to promijenio – za građanstvo je otvoren još 1794. godine, i to kao jedno do najvažnijih parkovnih ostvarenja Austro-Ugarske.

Jedan od najzaslužnijih ljudi za njegov nastanak bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Naime, on je zagrebačkim biskupom postao 1787. godine, a kao takav odlučio je žiteljima grada Zagreba pružiti mjesto za odmor i uživanje u prirodi. Odlučio je oformiti park na području tadašnje biskupske šume, a zamislio ga je u francuskom stilu što je značilo da su se staze u njemu trebale pružati zvjezdasto, u obliku pačje noge. Po njemu je park i dobio ime – Maksimilijanov mir ili, u skraćenoj verziji, Maksimir.

Nakon smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca, na parku su nastavili raditi biskup Aleksandar Alagović, koji je odlučio odustati od francuskog stila i krenuti u smjeru onog engleskog, no za konačnog oblikovatelja parka smatra se ipak nadbiskup Juraj Haulik. On je, kako bi ga sredio, angažirao i austrijske znalce koji su radili na parkovima u okolici Beča, a u čast njemu park se jedno vrijeme zvao i Jurjaves.

Jedna od posebnosti zagrebačkog Maksimira jest osjećaj beskraja – jednom kada zakoračite u njegovu šumovitu idilu, granice parka nestaju iz vidokruga te ostavljaju dojam neprekinute prirodne harmonije.

No, Maksimir nije samo mjesto opuštanja, već i prostor promišljene simbolike. Među njegovim stablima nalaze se vrste zasađene s posebnom namjerom: ariš, koji predstavlja svjetlost, norveška jela kao simbol postojanosti te američki hrast, drvo koje utjelovljuje vječno prijateljstvo. Ova pomno odabrana vegetacija čini Maksimir ne samo zelenom oazom, već i jedinstvenim mjestom gdje priroda priča vlastitu priču.