Najzapadnije naseljeno mjesto u Hrvatskoj mirni je ribarski kraj s 200-tinjak stanovnika: nema glavni trg, već se život odvija u luci i uz more

Najveći hrvatski poluotok, čarobna Istra, prepun je čuda i zanimljivosti koje bismo mogli istraživati tjednima i još ne bismo uspjeli vidjeti sve. Od prelijepih gradova na obali, šarmantnih sela u unutrašnjosti, prirodnih fenomena, starih utvrda… Istra krije za svakog ponešto. A upravo se u Istri nalazi i najzapadnije naseljeno mjesto u Hrvatskoj, mirno ribarsko naselje puno palmi, čempresa i prekrasnih plaža.

Najzapadnije naseljeno mjesto u Hrvatskoj je Savudrija, dok je najzapadnija točka rt Lako koji se nalazi u neposrednoj blizini. Savudrija se nalazi na Savudrijskom poluotoku, poznatom po stjenovitoj obali ispresijecanoj malim šljunčanim plažama.

Samo mjesto nije veliko, broji, prema posljednjem popisu, 195 stanovnika, koji se bave turizmom i ribarstvom. Zanimljivo je da Savudrija nema pravi glavni trg, kao većina mjesta na Jadranu, već je centar života drevna luka ispunjena koćama i batanama.

Zanimljiva je legenda o tome kako je mjesto dobilo ime. Kako piše stranica Istra.hr, legenda kaže da se sin njemačkog cara Barbarosse, Otto, u pomorskoj bitci 1177. godine pokušao sakriti u jednoj cisterni kod Savudrije. Od kombinacije riječi „salvo re“ (spašen kralj) tako nastaje toponim Salvore, odnosno savudrija.

Turizam ovdje ima dugu povijest: u doba Austro-ugarske velikaši su tu gradili ljetnikovce uz more, a tada započinje i zdravstveni turizam koji se razvija zbog povoljnih klimatskih uvjeta. Dodatni je zamah turizmu dala gradnja najpoznatijeg simbola mjesta: svjetionika Savudrija.

Najveća i najvažnija antička luka na hrvatskom Jadranu nekoć se nalazila u Savudriji, koja je slovila kao sigurno utočište na plovidbenoj ruti prema Akvileji, nekadašnjoj rimskoj vojnoj koloniji. A to malo pitoreskno naselje u sastavu grada Umaga, smješteno na najzapadnijem rtu Hrvatske, može se pohvaliti činjenicom da ima i najstariji aktivni svjetionik na Jadranu, pravu turističku atrakciju i jedan od simbola istarskog poluotoka.

Izgradnja ovog velebnog zdanja, za koje se koristio lokalni kamen, koji se pak vadio na obližnjoj obali i zatim obrađivao direktno na terenu, započela je u ožujku davne 1817. Krov svjetionika pokriven je 70 kilograma teškim crjepovima, koji odolijevaju i najjačoj buri. Savudrijski ljepotan s radom je počeo u noći na 17. travnja 1818. Puštanju u pogon prisustvovao je austrijski car Franjo I., koji se, kao glavni pokrovitelj izgradnje, spominje i u natpisu na postolju same građevine.

Izgradnju je vodio arhitekt Pietro Nobile, a sve je, od prodaje dionica, financirala tršćanska Deputazione di Borsa (današnja Gospodarska komora), kojoj je što sigurnija plovidba prema luci u Trstu bila glavni prioritet. S obzirom na to da se svjetionik vidi čak i s Opicine, naselja smještenog tik iznad spomenutog talijanskog grada na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora, isti je predstavljao važan element komunikacije. Zastavicama su se, naime, najavljivali brodovi koji su trebali uploviti u luku, što je ostavljalo dovoljno vremena za pripreme za njihovo pristajanje.

Od trenutka kad je počeo raditi, savudrijski svjetionik, visok 36 metara, postao je prava atrakcija. Još u 19. stoljeću ”opsjedali” su ga mještani i znatiželjni posjetitelji iz drugih krajeva, koji su se čak i silom pokušavali popeti na njegov vrh. Zato su svjetioničari imali dozvolu nošenja oružja iz kojeg su smjeli i pucati u slučaju opasnosti ili nužne obrane.

Osim što je najstariji aktivni svjetionik na Jadranu, ovaj u Savudriji bio je i prvi na svijetu koji je za rasvjetu trošio plin dobiven destilacijom kamenog ugljena. Sirovina je stizala iz rudnika na istočnoj obali Istre, točnije s Labinšćine, a u slučaju kvara na plinskoj instalaciji, za rasvjetu se moglo koristiti i ulje. U međuvremenu je rasvjeta u svjetioniku automatizirana pa u njemu danas radi samo jedan svjetioničar, a u svjetioniku mogu prespavati turisti.