Ovaj europski grad desetljećima nije postojao na službenim kartama! Imao je kodna imena i skrivao ogromnu tajnu

Ako ste ikada bili na Visu, znate priču o otoku koji je desetljećima bio zatvoren za strane posjetitelje jer je skrivao jugoslavensku vojnu bazu i otvorio se svijetu tek 1989. godine. No ono što se odvijalo na sjeveroistoku Estonije bilo je puno radikalnije. Naime, tamo nije bio zatvoren samo jedan otok ili vojni kompleks, već cijeli grad!

Grad se zove Sillamäe. Leži na obali Finskog zaljeva, na samom sjeveroistočnom rubu Estonije, a danas u njemu živi nešto manje od 12.000 ljudi. Ime mu na estonskom znači „brežuljak kod mosta“, a mjesto se prvi put spominje davne 1502. godine.  Stoljećima je to bilo mirno ribarsko naselje, a u 19. stoljeću pretvorilo se u omiljeno ljetovalište ruske elite. Skladatelj Petar Iljič Čajkovski boravio je ovdje 1868., a fiziolog Ivan Pavlov, onaj sa slavnim psima, imao je u Sillamäeu ljetnikovac u kojem je provodio ljeta od 1891. do 1917. godine. Onda je došao rat, a poslije rata nešto što je tu idilu zauvijek promijenilo.

Tajna Sillamäea krije se u zemlji ispod njega. U okolnim stijenama nalazi se poseban naftni škriljevac koji su Šveđani već dvadesetih godina prošlog stoljeća počeli iskorištavati, podigavši pogon za preradu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nacisti su u blizini osnovali nekoliko koncentracijskih logora i robovskom radnom snagom održavali rudnike, a pri povlačenju 1944. sabotirali su postrojenje.

Pravi obrat dogodio se nakon rata. Američka bombardiranja Hirošime i Nagasakija 1945. pokrenula su utrku u naoružanju, pa kada je Sovjetski Savez otkrio da estonski škriljevac sadrži uran, odmah je krenuo u akciju. Odluku su, prema povijesnim izvorima, donijeli Staljin i Lavrentij Berija, čovjek koji je vodio sovjetski nuklearni program.

Već nekoliko tjedana nakon što su 1944. ponovno zauzeli teritorij, Moskva je uspostavila vojne zabranjene zone, prisilno preselila lokalno estonsko stanovništvo i nadležnost nad Sillamäeom prebacila izravno pod upravu za atomsku industriju, potpuno zaobišavši estonske vlasti. Do kolovoza 1946. Sillamäe je postao zatvoreni grad pod kontrolom Ministarstva unutarnjih poslova, izbrisan s karata i dostupan samo uz posebne propusnice.

Da bi se grad sakrio, trebalo ga je doslovno učiniti nevidljivim. Tijekom sovjetske ere Sillamäe se gotovo nikada nije pojavljivao na kartama, a u službenoj se korespondenciji koristio samo kodnim oznakama poput Moskva 500 i Lenjingrad 1. U različitim su se razdobljima koristila i imena poput Moskva 400 i poštanski pretinac 210. Sva odlazna pošta prolazila je cenzuru, a samo spominjanje postojanja grada moglo vas je uvaliti u nevolje.

Tko je onda živio u gradu kojeg službeno nije bilo? Budući da su lokalci protjerani, tvornicu su najprije gradili zatvorenici iz Gulaga, njih oko pet tisuća. Ali zatvorenici nisu imali obrazovanje za rad u gotovim pogonima, pa su u grad doveli tisuće mladih studenata, navodno u teretnim vagonima. Paradoksalno zvuči, ali život u tom tajnom gradu bio je bolji nego u mnogim drugim dijelovima poslijeratnog Sovjetskog Saveza. Standard u Sillamäeu bio je viši i od Gulaga i od većine sovjetskih gradova, jer je trebalo osigurati dobre uvjete ljudima koji rade za sovjetsku veličinu. Grad je dobio raskošnu staljinističku arhitekturu, široke bulevare i zgrade s grčkim ukrasima. Kako u ateističkom komunističkom društvu nije bilo moguće sagraditi crkvu, gradska je vijećnica dobila toranj u stilu luteranske crkve kako bi se uklopila u izgled starih estonskih gradova.

Desetljećima je sav otpad završavao na jednom mjestu, u golemom jezeru jalovine podignutom izravno na obali Finskog zaljeva, manje od stotinu metara od mora. To odlagalište sadrži oko 12 milijuna tona toksičnog i radioaktivnog otpada. Početkom 1993. godine Međunarodna agencija za atomsku energiju proglasila je lokaciju ozbiljnim radioaktivnim rizikom.

Rješavanje problema potrajalo je godinama. Međunarodni projekt sanacije, koji su financirali prije svega Europska unija, Švedska, Finska i Danska, dovršen je 2008. po cijeni od oko 24 milijuna eura. Otpad je ostao na lokaciji, jer ne postoji tehnologija ni novac da se 12 milijuna tona radioaktivnog materijala ukloni, no danas je prekriven i stabiliziran, pa s površine izgleda kao obična travnata uzvisina koja se spušta prema moru.

Sillamäe se na karte vratio tek 1991. godine. Raspad Sovjetskog Saveza preko noći je dokinuo razlog njegova postojanja. Proizvodnja urana zaustavljena je 1990., a tvornica se preusmjerila na proizvodnju rijetkih metala te i danas posluje u suradnji estonske države, jedne estonske tvrtke i nekoliko stranih kompanija. Grad je, međutim, ostao obilježen svojom prošlošću. Sillamäe i danas djeluje kao ruska enklava u Estoniji, s izrazito sovjetskim ugođajem i većinom natpisa na ruskom jeziku. Ima i posebnu turističku draž: ondje se održava Filmski festival urana, međunarodna smotra filmova o nuklearnoj energiji i njezinim posljedicama.