Kupali smo se potpuno sami na jednoj od najskrivenijih plaža u Hrvatskoj! Do nje ne vodi cesta, nego 40 minuta zahtjevnog hoda

Kad god se na Pagu spomene planinarenje, razgovor gotovo uvijek završi na stazi Life on Mars i plaži Beritnici. I teško je tome pronaći zamjerku. Pogledi su spektakularni, fotografije još spektakularnije, a društvene mreže već su odavno odlučile da je upravo ondje najljepši kadar otoka. Upravo zato odlučili smo krenuti u suprotnom smjeru. Ne zato što bismo prezirali popularna mjesta, nego zato što samo onaj tko je odrastao u Dalmaciji devedesetih zna pravu vrijednost prazne plaže i čistog mora bez reda ljudi koji čekaju mjesto za ručnik. Tako smo umjesto najpoznatijih paških staza potražili nešto tiše, Veliki Zaton, plažu do koje se ne dolazi automobilom nego isključivo vlastitim nogama, uz dozu tvrdoglavosti i dobre planinarske cipele.

Put počinje iz grada Paga. Vozimo se prema sjevernom dijelu otoka, prema području Svetog Jurja, gdje veliko parkiralište označava kraj vožnje i početak planinarenja. Posljednjih nekoliko kilometara cesta se pretvara u makadam pa automobil poskakuje kao da i on zna da uskoro slijedi ozbiljniji dio izleta. Odavde više nema vožnje. Ostaju samo kamen, sunce i planinarske oznake koje će sljedećih pola sata do četrdeset minuta postati naši najbolji prijatelji.

Na karti sve izgleda prilično bezazleno. Trideset do četrdeset minuta hoda ne zvuči kao osobit izazov. U stvarnosti je priča ipak malo drukčija. Staza se ne trudi biti ljubazna. Kamen je oštar, uspon i strmi spust mjestimice su zahtjevni, a na nekoliko mjesta ravnotežu ćete instinktivno potražiti i rukama. HGSS bi vam rekao, a i mi bismo se s njime složili, papuče ovdje nemaju što tražiti.

Još je važnije ne skretati sa staze. To nije savjet zbog bolje organizacije izleta, nego zbog vlastite sigurnosti. Teren je nepregledan, a vrlo lako možete završiti na rubu visokih litica s kojih pogled izgleda spektakularno, ali nastavak puta jednostavno ne postoji. Nekoliko puta usput prošli smo pokraj ovaca koje su nas promatrale s onim tipičnim izrazom lica koji govori da je njima ovo sasvim običan ljetni dan, a nama planinarski pothvat.

Najzanimljivije od svega jest što gotovo cijelim putem nemate osjećaj da hodate prema plaži. Krajolik je toliko surov da više podsjeća na neki alpski greben nego na put prema moru. Goli kamen, tišina i beskrajno plavetnilo neba stvaraju dojam da ste kilometrima udaljeni od obale. Tek pred sam kraj između stijena odjednom se otvori pogled. Najprije ugledate komadić mora, a zatim cijelu uvalu koja se prostire duboko ispod vas. U tom trenutku zaboravite na umorne noge i osmijeh vam se vrati na lice.

Spust prema plaži nije ništa manje zahtjevan od uspona. Strm je i traži pažnju, ali svaki korak prema dolje otkriva sve ljepše nijanse mora. Oko vas su samo paški kamen, otoci razasuti po horizontu i more koje iz tamnoplave prelazi u tirkiznu. Sve izgleda toliko hipnotizirajuće da imate osjećaj kao da su se u vama odjednom učitale neke druge postavke koje su iz memorije izbrisale grad i posao.

Veliki Zaton dočekao nas je potpuno pust. Umjesto pijeska, tu su sitni kamenčići za koje ćemo, možda pomalo subjektivno, uvijek navijati. Ne lijepe se za kožu, ne završavaju u ručnicima i ne putuju kući u svakoj torbi kao suvenir koji nitko nije planirao ponijeti. Jednostavno i sasvim dovoljno. Ovdje dominiraju tek dvije boje. S jedne strane plavetnilo mora i neba, a s druge surovi paški kamen koji je čas siv, čas smeđ, ovisno o tome kako ga obasja sunce.

Hlada nema ni za lijeka, što je izraz koji smo prije ovog izleta koristili isključivo metaforički. Pod pokojom stijenom može se pronaći nešto sjene, ali kad sunce ozbiljno ugrije, ta sjena više djeluje kao znak dobre volje nego kao stvarna zaštita. Na to se svakako treba pripremiti ako ovdje planirate provesti više sati.

Mi smo ovdje stigli prije početka sezone pa je plaža gotovo cijeli dan pripadala samo nama. Povremeno bi pristao poneki izletnički brod ili lokalna barka. Ljudi bi se okupali, kratko zaplivali u kristalno čistom moru i nastavili dalje. Našoj sreći nije bilo kraja kad bi ti zalutali turisti upalili motore i otplovili. Ponovno je uvala ostala samo naša.

U nastavku dana uživanje u tišini i suptilnom zveckanju kamenčića pod valovima s vremena na vrijeme prekidali su jedino znatiželjni izgubljeni posjetitelji ovog surovog otoka koji su odlučili potražiti vlastiti prečac. Kao što smo i ranije napomenuli, sa sigurnih planinarskih staza završili bi na vrhu neke litice, zbunjeno gledajući prema plaži i pokušavajući izračunati postoji li put kojim bi se mogli spustiti. Računica nikome nije uspjela. Nakon nekoliko minuta razmišljanja svi su se, jedan po jedan, vraćali istim putem kojim su i došli, uz malo manje samopouzdanja nego na početku.

Veliki Zaton podsjetio nas je na jednu jednostavnu stvar koju prečesto zaboravljamo. Neka mjesta ne žele biti lako dostupna. Kao da vas najprije žele pitati koliko ih doista želite vidjeti. Tek kad prođete kamen, sunce i uspon, otvore se more, tišina i pogled zbog kojeg shvatite da neke stvari doista imaju veću vrijednost upravo zato što ih niste dobili odmah.