Slavna Jozefina

Povijesna cesta čija je misija bila povezati Hrvatsku izgrađena je jer je car pao s konja, a danas je njezin najpoznatiji simbol most na dva kata

Kao i druge hrvatske povijesne ceste, i slavna Jozefina priča zanimljivu priču – onu o napretku, pokušaju ‘kroćenja’ prirode i željom za povezanošću. Kronološki gledano, Jozefina (Jozefinska cesta ili pak Via Josephina), povijesna je cesta koja se ‘ugurala’ između Karoline, kao prve ceste koja je premošćivala ‘hrvatski gorski prag’, odnosno ‘vražji vrt’, kako su ga Rimljani nazivali. Građena je praktički po suvremenim standardima te bila još jedan pokušaj što bržeg i jednostavnijeg spajanja kopnene Hrvatske s obalom.

GRADNJU NAREDIO JOSIP II. NAKON ŠTO JE PAO S KONJA

Naime, Karolinska cesta, o kojoj smo nedavno pisali, isprva je bila pravi hit, no ubrzo nakon gradnje pokazala je sve svoje nedostatke – mjestimice je bila prestrma te neadekvatna za promet i prijevoz većih količina tereta te je praktički pa odmah počela potraga za ‘boljom opcijom’ do mora.

Park šuma Zlatni rt
IDEALNO ZA ŠETNJUZelena park šuma mirna je oaza najposjećenijeg grada u Hrvatskoj, čuva ga s juga i krije mirisne borove, visoke pinije i mir prirode
Nastavi čitati

Kao ta, bolja opcija, u drugoj polovici 18. stoljeća pokazala se upravo Jozefina. Bila je izgrađena po nalogu Josipa II., navodno nakon što je on sam iskusio izazove tadašnjeg putovanja – koje je za, u današnje pojmove, neznatnu kilometražu često tražilo i po nekoliko dana – te se stropoštao s konja kod Josipdola. Protezala se u duljini od 100 kilometara, a povezivala je Karlovac, kao važnu riječnu luku, sa Senjom, tada važnom lukom na Jadranu.

OD SAMOG JE POČETKA 'BOLJE KOTIRALA' OD KAROLINE

Iako su radovi počeli još 1765. godine, glavnina Jozefina napravljena je u razdoblju od 1775. do 1779. godine, pod paskom Vinka Struppija. Od samog početka imala je ‘bolje šanse’ od Karoline. Prema pisanju Petra Feletara u knjizi ‘Hrvatske povijesne ceste – Karolina, Jozefina i Lujzijana’, “osim uspona na Kapelu i Velebit, cesta je koristila orografski povoljnije uvjete od Karoline, a prolazila je kroz područje Karlovačkog generalata Vojne krajine, što joj je osiguralo bolju organizaciju prijevoza i veću sigurnost”.

NIZINSKA I PLANINSKA DIONICA BILE DUGAČKE PO 50-AK KILOMETARA

‘Početak’ joj je bio u Karlovcu, bio je obilježen obeliskom, a sama cesta je zatim kretala u pravcu Kapele, Brinja i Vratnika te naposljetku Senja. Projektirao ju je barun Antun Schreding, a iako je prvi projekt bio izrađen još 1762. godine, njezina je konačna ruta, odnosno pravac bio odlučen 1965. godine. Sama cesta dijelila se na ‘dvije faze’, odnosno dionice – nizinski sektor dugačak oko 47 kilometara na potezu Karlovac-Josipdol te planinski sektor dugačak oko 53 kilometra od Josipdola do Senja.

IDEALNO ZA PRAZNIKEU zelenilu zagorskih brežuljaka nalazi se savršena oaza za obiteljski odmor s kojeg se i djeca i odrasli vraćaju sretni, opušteni i ispunjeni
Nastavi čitati

Gradnju je definiralo nekoliko momenata. Naime, u njezinoj su izgradnji bili korišteni neki postojeći putevi, a htjelo se da ona bude i što kraća. To je ponovno, kao i u slučaju Karoline, rezultiralo strmim dijelovima, ponekad s nagibima i do 30 posto jer se pokušavalo i štedjeti na građevinskim elementima kao što su mostovi ili pak potporni stupovi. Radovi su također, piše se, bili poprilično ‘vojnički’ ustrojeni, a mnogo se i miniralo.

ISPRAVCI USLIJEDILI ODMAH NAKON ZAVRŠETKA

Tako izgrađena Jozefinska cesta navodno je bila hvaljena, i slovila za ‘poštenu’ planinsku cestu unatoč svim manama. No, praktički se odmah po njezinu završetku krenulo s ispravcima. Prve popravke u nizu predvodio je Filip Vukasović, jedan od najslavnijih hrvatskih graditelja cesta, koji je kasnije izgradio i Lujzijanu koja je Karlovac spajala s Rijekom. Lujzijanu je gradio prema standardima kojima vrijede i danas – primjerice, nagib nije prelazio pet do šest posto, a kad je bila gotova početkom 19. stoljeća slovila je kao najmodernija planinska cesta u Europi. U svakom slučaju, njezinom izgradnjom na važnosti je počela gubiti sama Jozefina, kao i luka Senj.

TRAGOVI KOJI PRIČAJU POVIJEST PROMETNOG PRAVCA

No, unatoč svemu, od Jozefine se, odnosno njezine trase, nije odustajalo. Pala je odluka o izgradnji nove ceste od Karlovca do Senja, u kojoj su se trebali koristiti isti standardi kao i pri gradnji Lujzijane. Ti su radovi bili povjereni Josipu Kajetanu Knežiću, koji je zadržao staru rutu do Josipdola, a promijenio ostatak. Gradnja je trajala od 1833. do 1845. godine, a Jozefina je na kraju, zahvaljujući djelomičnoj promjeni trase, produžena na 115 kilometara. Takva je služila za promet narednih 120 godina, da bi nova runda modernizacije uslijedila 70-ih godina 20. stoljeća.

Njome se prometuje i danas, a povijesnu priču tog prometnog pravca i danas pričaju preostali tragovi nekadašnje slave – obelisk u Karlovcu, velika vrata u Senju na kojima se nalazi miljokaz i koja su označavala ‘kraj Jozefine’, zatim Jozefinski most na Tounjčici i sunčani satovi. Općenito gledano, nije puno ostalo, no ono što jest predstavlja važnu kulturnu baštinu.

Aktualno

Pročitajte još