Prirodni fenomen u Dalmatinskoj zagori stalno mijenja oblik, a njegov se brežuljak povremeno pretvara u šarmantni otoćić duge povijesti

Prelijepa je to igra koju je smislila priroda. Ovaj zanimljiv kutak Dalmatinske zagore, zelenilo uslijed krša, neprestano mijenja svoj oblik, a glavnu riječ u njemu ima voda. Ona nadire i povlači se ovisno o dobu godine, kreirajući stanište važno u svakom pogledu. Pogledi na ‘djelo’ koje ‘slika’ ta voda doista su krasni, a područje čuva i zanimljive crtice iz povijesti. Vodimo vas u Prološko blato!

Prološko blato zaštićeno je područje koje se nalazi na zapadu Imotskog polja. Riječ je o močvarnom i poplavom području koje je tijekom zime i u proljeće ispunjeno vodom i čija dubina iznosi maksimalnih šest metara. U toplijim mjesecima ta se slika mijenja – voda se povlači i presušuje, osim u jednom dijelu Blata, i to Prološkom jezera koje se nalazi na njegovu najzapadnijem dijelu. Dubina Prološkog jezera ide i do 35 metara.

Prološko blato, mogli bismo reći, nikada nije isto. Njegova veličina, ali i oblik ovisi o količini vode koja se razlijeva prema jugu, dok mu sjevernu granicu čini povišeni krški rub. Za dotok vode najzaslužnija je, osim kiše u proljeće, Suvaja, rječica koja teče iz umjetnog Zelenog jezera smještenog nedaleko granice s Bosnom i Hercegovinom.

„Prema starijim podacima Hrvatskih voda, od oko 540 hektara površine Blata, četrdesetak je stalno pod vodom (uglavnom Prološko jezero, uz još neke manje površine), oko 330 hektara je močvarno zemljište koje se ne obrađuje (dakle ono koje periodično poplavljuje) te oko 170 hektara zemljišta koje se ‘gotovo redovito’ obrađuje ‘kasnim ljetnim kulturama'”, definira se u materijalima o Prološkom blatu objavljenima na stranici More i krš.

Prološko blato sastavni je dio svakodnevice okolnog kraja. Njegova se voda iskorištava za navodnjavanje okolnih polja, a njezinim odljevom nastaju kanali u kojima se zadržavaju ribe. No, isto tako, Prološko je blato važno stanište za ptice močvarice, koje u njemu vole obitavati zimi. Ono je 1971. godine proglašeno i značajnim krajolikom, a isto je tako uvršteno i u mrežu Natura 2000.

No, Prološko jezero ima još jednu posebnu čar. Naime, uz njegovu sjevernu obalu, pod tamošnjim liticama, nalazi se maleni brežuljak po imenu Manastir, a koji se, za vrijeme visokih razina vode, pretvara u šarmantni otočić. Na tom se brežuljku, odnosno povremenom otočiću pak nalaze ostaci franjevačkog samostana po kojemu je dobio i ime. Na turističkim stranicama Imotskog nazivaju ga “vrlo vrijednim dijelom imotske kulturne baštine”, iako su ostaci u dosta lošem stanju.

„U vrijeme turske opasnosti, vjerojatno krajem 15. stoljeća, franjevci napuštaju samostan na izvoru rijeke Vrljike te grade novi samostan na otočiću ‘Manastir’. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine. Poticaj za gradnju i preseljenje samostana u Prološko blato dao je možda sredinom 15. stoljeća vikar bosanske franjevačke vikarije sveti fra Jakov Markijski. Franjevci su u više navrata napuštali i vraćali se u ovaj samostan da bi ga 1715. godine zauvijek napustili kada je on i porušen“, precizira isti izvor.

Na vrhu otoka, dodaje se, očuvan je i natpis uklesan u litici koji glasi: „Ovo-AD. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ , a koji se, navode, najvjerojatnije odnosi na vikara fra Miju Runovića, kao osobe zaslužne za gradnju samostana. Ostaci zdanja inače se nalaze na zapadnoj padini otoka, čini ih nekoliko prostorija i kapelica, dok se uz ulaz u kapelicu nalazi prolaz koji vodi do obale.

Prološko blato je pravo utočište za mnoge životinje, posebno ptice, i to od male bijele čaplje do sive čaplje, a posebnu važnost ima, navodi pak Plantea, mali gnjurac. Od kontekstu flore, posebno navode vrbe i topole koje svojom pojavom, pišu, “stvaraju poseban doživljaj džungle u vodi”. Općenito govoreći, na području Blata može se pronaći 657 biljnih svojti.