Staro dalmatinsko selo, u kojem nema stalnih stanovnika, oaza je mira u kojoj posjetitelji traže predah od užurbanog svijeta

Hvar je već desetljećima upisan na kartu svjetskih putnika kao otok sunca i mora, s plažama koje privlače posjetitelje iz cijelog svijeta, kristalno čistim morem i dugim, toplim ljetom koje nerijetko traje sve do sredine jeseni. Njegovi gradovi i luke često se ističu u putopisima, a fotografije rive u Hvaru ili zalazaka nad Paklenim otocima redovito se nađu u svjetskim magazinima i vodičima. No, priča o Hvaru ne završava s morem i suncem… Iza prve slike razigranog turizma, iza poznatih adresa i popularnih obalnih mjesta, otok skriva drugo lice, mirnije, gotovo introspektivno… Jedno od takvih mjesta, u kojem možete u potpunosti doživjeti ljepotu Mediterana kakav je nekad bio, zove se selo Humac!

Ovo nekadašnje pastirsko naselje smjestilo se na blagoj padini iznad Jelse, na 350 metara nadmorske visine. Hvarani vole reći da je ondje zrak čišći, mirisi intenzivniji, a pogled beskrajno lijep. Iako je Humac tek sedam kilometara udaljen od obale koja ljeti vrvi životom, doima se kao poseban svijet, dovoljno skrovit da pruži osjećaj potpunog odmaka od svakodnevice i ubrzanog ritma današnjice.

Humac često ga nazivaju „vremenskom kapsulom“, jer u njegovim kamenim zidovima i tihim uličicama još uvijek odjekuje duh prošlih stoljeća. Ono što posebno posjetitelje osvaja jest panoramski pogled koji se odavde otvara. Naime, horizont obuhvaća plavetnilo mora, otok Brač i cijelu Makarsku rivijeru, a u trenucima zalaska sunca cijeli krajolik poprima zlatnu, gotovo nestvarnu boju.

Humac se počeo oblikovati u 17. stoljeću, u vrijeme kada su pastiri i vinogradari tražili utočište iznad obale, na položaju koji je nudio sigurnost i dobru povezanost s poljima. Od tada pa sve do danas selo je zadržalo izvorni izgled, što ga čini jednim od najcjelovitijih primjera ruralne arhitekture na Hvaru.

Kuće su podignute od lokalnog kamena, s malim balkonima i pragovima koji otkrivaju skromne dimenzije života u nekadašnjem selu. Dvorišta, omeđena suhozidima, bila su središte svakodnevnih poslova, a danas se u njima može naslutiti ritam prošlih vremena. Iako prazne, građevine ne djeluju napušteno, već kao da su zadržale mir i stabilnost stoljeća.

Crkva sv. Ivana i Pavla, podignuta početkom 20. stoljeća, stoji na ulazu u selo kao simbol zajedništva. Sagrađena je u razdoblju kada su stanovnici još redovito dolazili u Humac radi poljskih poslova, a danas je ona glavno mjesto okupljanja za blagdan zaštitnika sela. Svake godine, krajem lipnja, ovdje se vraćaju brojni Hvarani i selo ponovno nakratko postaje živo, s pjesmom, druženjima i starim običajima.

Samo nekoliko minuta hoda od sela nalazi se Grapčeva špilja, jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u ovom dijelu Hrvatske. Tragovi života u njoj potječu još iz mlađeg kamenog doba, a pronađene keramike i zidne gravure govore o tisućljetnom kontinuitetu života na Hvaru. Uz špilju, po okolici su razasuti i brojni trimovi, suhozidne kućice kružnog oblika, od kojih neki imaju temelje stare tisućama godina.

Hvar u jesenskim mjesecima pokazuje posve drukčije lice od onoga koje većina posjetitelja upozna tijekom srpnja i kolovoza. Temperature su ugodnije, dani i dalje dovoljno dugi za izlete, a more zadržava toplinu pa je kupanje moguće i u listopadu. Također, uvale su mirne, plaže poluprazne, a šetnje gradskim ulicama odvijaju se bez gužve. Umjesto žamora turista, čuje se svakodnevni život otočana, razgovori na trgovima, rad u polju i berba maslina.

Jesen je na Hvaru posebno zanimljiva! Naime, vrijeme je to kada vinogradi ožive posljednji put u godini. Grožđe se prikuplja s padina koje stoljećima daju poznata otočna vina, a podrumske prostorije pune se mirisom mošta. Paralelno s berbom grožđa, odvija se i berba maslina, što cijelom otoku daje specifičan ugođaj rada i zajedništva. Krajolik tada poprima nove boje: zelenilo maslinika, zlatni tonovi vinove loze i crveni sumrak nad morem tvore prizore koje nije moguće doživjeti u vrhuncu ljeta.