Balkan je prekriven sa 70.000 kamenih ploča i nijedna nije ista. Stoljećima su ih povezivali s tajanstvenom sektom

Cesta od Trilja prema Imotskom prolazi kroz krajolik u kojem se kamen pojavljuje posvuda, u suhozidima, kućama i uz rubove polja. Kod Ciste Velike, međutim, na jednoj livadi nalazi se nešto sasvim drugo. U nominacijskoj dokumentaciji evidentirana su 102 stećka. Neki su jednostavne kamene ploče, poravnate s travom. Drugi izgledaju poput sanduka, a treći imaju krov poput kućica. Mjesto se zove Velika i Mala Crljivica, a 52 stećka nose ukrase: križeve različitih oblika, ljiljane, prizore lova i viteških borbi, kola, polumjesece i zvijezde. Na dva su stećka sačuvani natpisi na ćirilici u kojima se spominju supružnici Jerko i Vladna Kustražić, navodi se u nominacijskom dosjeu projekta Stećci WH.

Sličan se prizor ponavlja na više od 3300 lokaliteta u četiri današnje države. Prema podacima Ministarstva kulture i medija, sačuvano je oko 70000 stećaka na Balkanu. Oko 60000 nalazi se u Bosni i Hercegovini, a u Hrvatskoj oko 4400, najvećim dijelom u Dalmaciji. Počinju se izrađivati u drugoj polovici 12. stoljeća, najviše ih nastaje tijekom 14. i 15. stoljeća, a u 16. stoljeću njihova izrada postupno zamire. Riječ je o jednom od najupečatljivijih fenomena srednjovjekovne nadgrobne baštine u Europi. Međutim, uz stećke se već dugo veže i jedna uporna zabluda.

Generacije su ih povezivale s bogumilima, pripadnicima srednjovjekovnog vjerskog pokreta koji se u popularnim prikazima često predstavljao kao ključ za razumijevanje tih neobičnih kamenih spomenika. Bogumilsku je tezu u 19. stoljeću snažno oblikovao povjesničar Franjo Rački, a poslije se ona počela vezivati i uz stećke. Prihvatio ju je i mladi Arthur Evans, kasnije poznat po istraživanjima Knososa, koji je tijekom putovanja Bosnom i Hercegovinom pokušavao odgonetnuti kome stećci pripadaju.

Priča je bila privlačna: tajanstvena srednjovjekovna zajednica, neobični nadgrobnici i simboli čije značenje nije bilo lako protumačiti. Povjesničarka umjetnosti Marian Wenzel takvo je tumačenje poslije nazvala „bogumilskom romansom“ i pokazala koliko je ono bilo povezano i s političkim okolnostima vremena u kojem je nastalo. Problem je u tome što sami stećci ne potvrđuju takvu priču. Wenzel je, primjerice, zabilježila 638 stećaka na kojima je križ glavni ili sporedni ukras. Upravo je križ jedan od čestih motiva na spomenicima koji su se desetljećima pripisivali zajednici za koju se tvrdilo da ga odbacuje.

Ni zemljovid njihove rasprostranjenosti ne podudara se dobro s područjima na kojima su djelovali bogumili. Stećci se nalaze diljem Bosne i Hercegovine, južne Hrvatske te zapadnih dijelova Crne Gore i Srbije, dok se središte bogumilskog pokreta vezuje ponajprije uz Bugarsku i Makedoniju. Na taj nesrazmjer upozorava i arheolog Ivan Alduk.

Još je važnije ono što su pokazala istraživanja samih grobova. Pod stećcima nisu pokapani pripadnici samo jedne vjerske zajednice. Šefik Bešlagić, jedan od najvažnijih istraživača stećaka, navodio je da su se pod njima pokapali pripadnici Crkve bosanske, pravoslavci i rimokatolici. Povjesničar Dženan Dautović također ističe da su stećke kao način obilježavanja groba koristile različite kršćanske zajednice srednjovjekovne Bosne.

Znanost je zato još tijekom 20. stoljeća postupno napustila jednostavnu priču o „bogumilskim stećcima“, iako se ona u javnosti zadržala mnogo dulje. Novija istraživanja veću pozornost posvećuju društvenim skupinama koje su ih stvarno podizale i koristile. Među njima se posebno izdvajaju Vlasi, stočarske zajednice koje su se kretale između planinskog zaleđa i obale. O njihovoj vezi sa stećcima pisali su Ante Milošević i Marinko Tomasović, oslanjajući se na istražene grobove, raspored nekropola i promjene u srednjovjekovnim pogrebnim običajima. Slika koja se danas pojavljuje složenija je od nekadašnje: stećci nisu obilježje jedne vjere ili jednog naroda, nego dio šire kulture srednjovjekovnog prostora.

Njihova je vrijednost međunarodno prepoznata 2016., kada su stećci upisani na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Zajednička nominacija obuhvatila je 28 nekropola s oko 4000 spomenika u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. U Hrvatskoj su na Popisu Velika i Mala Crljivica te groblje uz crkvu sv. Barbare u Dubravci u Konavlima, koje mještani nazivaju grobljem Kulina bana.

Vrijeme im, međutim, ne ide u prilog. Većina je isklesana od vapnenca, osjetljivog na kišu, vjetar i druge vremenske utjecaje, pa se ukrasi na mnogim pločama danas jedva razaznaju. Brojne su nekropole u lošem stanju, a dio stećaka nestao je mnogo ranije. Tijekom 19. stoljeća brojni su razbijeni i iskorišteni kao građevinski materijal.